Stoga su roditelji odnosno nastavnica Lidija Mihalić u zaštiti svojih temeljnih prava, pokrenuli Građansku inicijativu i predali je saveznom Parlamentu. Skupljeno je više od 500 potrebnih potpisa austrijskih državljana i hvale je vrijedna inicijativa došla u parlamentarne klupe. O njoj je već u pet navrata raspravljao Odbor za peticije i građanske inicijative, a sljedeća, šesta sjednica odbora održat će se sutra. Tako bi ovo tijelo austrijskog nacionalnog parlamenta pod vodstvom NEOS-ovog zastupnika Michaela Bernharda trebalo, između ostalog, raspravljati i u predstavkama koje su primili od mjerodavnih institucija, a koje se tiču ove problematike. Učiteljica Lidija Mihalić je u popratnom pismu kvalitetno predstavila sve ono što desetljećima opterećuje mnogobrojne Hrvate u Austriji. S pravom se pita kako je moguće da se resorno ministarstvo kao opće mjerilo poziva na okružnicu iz 1996. godine i odluku da se “ako je moguće, djecu ne razdvajajte prema etničkoj pripadnosti”.
Stoga su roditelji odnosno nastavnica Lidija Mihalić u zaštiti svojih temeljnih prava, pokrenuli Građansku inicijativu i predali je saveznom Parlamentu. Skupljeno je više od 500 potrebnih potpisa austrijskih državljana i hvale je vrijedna inicijativa došla u parlamentarne klupe. O njoj je već u pet navrata raspravljao Odbor za peticije i građanske inicijative, a sljedeća, šesta sjednica odbora održat će se sutra. Tako bi ovo tijelo austrijskog nacionalnog parlamenta pod vodstvom NEOS-ovog zastupnika Michaela Bernharda trebalo, između ostalog, raspravljati i u predstavkama koje su primili od mjerodavnih institucija, a koje se tiču ove problematike. Učiteljica Lidija Mihalić je u popratnom pismu kvalitetno predstavila sve ono što desetljećima opterećuje mnogobrojne Hrvate u Austriji. S pravom se pita kako je moguće da se resorno ministarstvo kao opće mjerilo poziva na okružnicu iz 1996. godine i odluku da se “ako je moguće, djecu ne razdvajajte prema etničkoj pripadnosti”.
– Danas je ova preporuka, koja je još uvijek imala u vidu staru Jugoslaviju, potpuno anakrona i davno zastarjela. Kao da želite ostati u vremenu koje je davno prošlo. Jugoslavija je povijest. Danas imamo suverene, neovisne države s vlastitim službenim jezikom, koji je usidren u Ustavu, a i ulaskom Hrvatske u EU hrvatski postao i 24. službeni jezik Unije, – piše učiteljica.
Dakle, hrvatski je jezik priznat međunarodnim pravom, jedan od 24 službena jezika EU-a te i jedan od službenih jezika Austrije prema Zakonu o narodnim skupinama, a zajamčen je i bilateralnim ugovorima Hrvatske i Austrije te Programima suradnje na području kulture i obrazovanja Austrije i Hrvatske.
U Austriji se nastava materinskog jezika nudi za 26 različita jezika. Neovisno o tome i njihovim razumijevanjima i sličnostima, potpuno opravdano se podučava ruski i čečenski, kurdski i turski, slovački i češki, norveški, švedski, perzijski dari, perzijski farsi… S pravom se podučavaju odvojeno! Neovisnost ni jednog od spomenutih jezika nije dovedena u pitanje. Zašto Austrija to radi u slučaju hrvatskog? – naglašava se u elaboraciji u kojoj se još na vrlo studiozan način opisuju i lingvistički, obrazovni te povijesni argumenti.
Sve manji broj polaznika nastave tzv. BKS-a unatoč sve većem broju iseljenika, poglavito iz Hrvatske, jasan je znak da se ovaj model koji Austrija ima mora reorganizirati. Brojevi padaju jer model “BKS paketa” više ne udovoljava zahtjevima vremena i zbog toga je kod svih loše prihvaćen. Roditelji zahtijevaju odgovarajuću nastavu na materinskom jeziku za svoju djecu, jer pod ovakvim uvjetima svoju djecu ne prijavljuju na nastavu. To se odnosi i na hrvatsku i na srpsku djecu, premda su potonja zapostavljena uglavnom zbog ćirilice, – naglašava Mihalić.
Pitanje je koliko se mnogobrojna hrvatska zajednica u Austriji može nadati povoljnom raspletu ove situacije, ali je bez ikakve sumnje građanska inicijativa već polučila pozitivne pomake, jer se o položaju hrvatskog jezika u Austriji raspravlja na tijelima Nacionalnoga vijeća te tako u stvari dolazimo do sukusa stvari da je ovo tipično političko pitanje i ovisit će i jedino samo o politici neovisno o svim drugim stručnim elaboracijama i uvjeravanjima da Austrija čini krivo.
Nema nikakve sumnje, za ovo veliko pravo mnogobrojnih Hrvata u Austriji zalagat će se parlamentarni zastupnik Nikolaus Berlakovich, ugledni član ÖVP-a, gradišćanski Hrvat i nekadašnji ministar poljoprivrede i šumarstva.
A da bi se austrijske političke elite uvjerilo u nešto suprotno njihovim ukorijenjenim političkim stavovima bit će jako teška zadaća. Razvidno je to i po podnescima koje je Odbor tražio od resornih ministarstava i institucija, a koje su oni dostavili odboru. Svima njima otprilike je isti, zajednički zaključak kako su zahtjevi za homogenom nastavom hrvatskog jezika i kulture u Austriji, a u nastavi materinskog jezika za djecu koja se u obitelji odgajaju dvojezično potpuno neosnovani i da se radi o istom jeziku te da je po njima i potpuno besmislenim stavovima, riječ o jeziku koji je nastao nedavnom samostalnošću Republike Hrvatske te da je razumljiv, sličan za sve tri etničke skupine pa je po njima i potpuno opravdano da je svrstan u BKS, da se tako naziva pa u konačnici i predaje!? Jasno da i prosječni srednjoškolac može pobiti ove njihove “stručne teze” i da je hrvatski jezik puno stariji od hrvatske samostalnosti, a to što je sličan srpskom i što je razumljiv, ne znači da je isti. Čak njihova argumentacija ide dotle da bez ikakva ustezanja navode kako je “pojavom hrvatskog nacionalizma devedesetih godina došlo do ideje samostalnog hrvatskog jezika”.
Doduše, Heinz Faßmann, ministar znanosti i obrazovanja u svom izvješću govori o tri jezika, ali je svjestan da se kroz dugogodišnje razdoblje takve prakse sve svelo na jedan jezik pa on zagovara jednu nastavu – predmet, ali za sva tri jezika. Nije poznato kako to ministar u praksi kani izvesti, jer upravo to sada i imamo. To bi bilo nešto poput fizike, kemije i biologije, predmeta koji su slični i imaju puno dodirnih točaka pa da se sukladno tomu i podučavaju na jednom nastavnom satu.
U takvom ozračju veliko je pitanje koliko će zastupnici čitati ono što je pohvalno i stručno napisao o ovoj građanskoj inicijativi prof. dr. sc. Georg Holzer s Instituta za Slavistiku Sveučilišta u Beču i predsjednik Austrijskog društva za kroatistiku. Holzer ističe potpuno različite razvojne pravce hrvatskog i srpskog jezika te njihove književne uzore naglašavajući i jugoslavensku represiju koja se u mnome očitovala na jeziku i koju praktično austrijske vlasti ni simbolično ne bi trebali “nastaviti” te da valja voditi računa i o toj emocionalnoj komponenti. Dugogodišnji sveučilišni profesor pokušava objasniti kako razlike između hrvatskog i srpskog jezika nisu u obliku dijalekata i različitosti ovih jezika poput razlika njemačkog u Austriji i njemačkog jezika u Njemačkoj ili Švicarskoj, a što počesto biva “argument” austrijskih političkih elita.
Takav je “argument” upravo ponudila i organizacija Netzwerk Sprache Rechte uvjeravajući nas da mi govorimo jedan te isti jezik samo što se drukčije zove podučavajući nas da jezik nije omeđen državom navodeći primjere engleskog, španjolskog i arapskog jezika, a onda još i da je ova ponuda s austrijske strane dragovoljna i da nikoga baš ne obvezuje. Pojednostavljeno: budite zadovoljni i onim što imate.
I Alpe Adria fakultet iz Klagenfurta, Graza i Beča također podučava potpisnike građanske inicijative da nema razlika između hrvatskog, srpskog i bosanskog jezika i da se mahom radi o jezičnim varijantama te da je to za njih više pravno nego li jezično pitanje.
Verbindungsstelle der Bundesländer beim Amt der NÖ Landesregierung piše ipak nešto optimističnije i po njihovu mišljenju inicijativa je potpuno opravdana i da se hrvatski jezik treba podučavati odvojeno od srpskog i bosanskog jezika. No, oni svakako ističu da je u Gradišću podučavanje hrvatskog jezika na potpuno drugoj političkoj i zakonodavnoj osnovi aludirajući na manjinska prava gradišćanskih Hrvata.
Austrijsko društvo za kroatistiku poslalo je parlamentarnom odboru i vrlo jasne statističke podatke, koji vrlo egzaktno pokazuju kako u Austriji ima sve više doseljenika iz Hrvatske, Srbije i Bosne, a sve je manje učenika na tzv. bosansko-hrvatsko-srpskom jeziku!? Tako je iznesen podatak da se gotovo 70 000 djece školske dobi vrlo jasno izjasnilo koji im je materinski jezik, a na BKS ih ide svega 8 000 sa stalnom tendencijom pada broja polaznika. Prošle školske godine za čak 600 manje, pretprošle za 400 učenika manje… Što je onda to tako idilično na BKS-u kada je svake godine sve manje polaznika?
Odličnu predstavku dostavila je i Udruga hrvatskih roditelja iz Vorarlberga, dok se Institut za višejezičnost i interkulturalno obrazovanje u potpunosti slaže s mišljenjem ministra Faßmanna. Mag. Martina Milić i Mag. Mladen Milić također su vrlo jasno iznijeli povijest i sve okolnosti glede podučavanja hrvatskog jezika u Vorarlbergu, a pridružio im se i Hrvatski centar u Beču.
Što je s međunarodnim ugovorima, programima i sporazumima o suradnji između Austrije i Hrvatske na području obrazovanja i kulture i što čini hrvatska u zaštiti hrvatskih državljana u austriji?
Nije nam poznato je li Parlament tražio mišljenje Hrvatske po ovom važnom pitanju ili pak institucije iz Hrvatske koje potpisuje sa svojim austrijskim kolegama ugovore i sporazume o suradnji i zanima li ih uopće ova tema? Oni potpišu ugovor i sporazum u suradnji na najvišoj razini, a onda na terenu vidimo da se neki austrijski činovnik poziva na nekakvu okružnicu iz 1996. godine kao temeljni akt, a međunarodni ugovori između Austrije i Hrvatske ostaju još negdje u ladicama.
Vidjet ćemo kako će završiti ovaj hrabri potez učiteljice Mihelić i vrijednih potpisnika inicijative te želimo maksimalno pozitivan uspjeh. No, bez jasne i nedvosmislene potpore Republike Hrvatske i njezine diplomacije uhvatiti se u koštac s ovim velikih poteškoćama i izazovima, bojimo se najgorega. Hoće li se ovom prigodom Republika Hrvatska pokazati kao ravnopravan partner i napokon jasno pokazati Austriji njezine pogreške u inzistiranju nigdje na svijetu priznatog jezika te ju napokon upoznati s međudržavnim ugovorima i sporazumima koje ove dvije zemlje redovito potpisuju, ali Austrija, očito, slabo ili nikako primjenjuje?
