Odnosi Turske s Izraelom zorno dočaravaju posebnost turske pozicije i vanjske politike u bliskoistočnom kontekstu. Turska je službeno priznala Izrael 28. ožujka 1949. godine, manje od godinu dana nakon proglašenja neovisnosti, i bila je prva muslimanska država koja je to učinila, a uz SAD, među prvima u svijetu uopće. U tadašnjem bipolarnom svijetu Hladnog rata, Turska se jasno svrstala. Tih kasnih četrdesetih godina, gotovo polovica od procijenjenih 80 tisuća turskih Židova iselilo je za novoosnovani Izrael. Odluka o priznanju bila je pragmatično prihvatanje realnosti. Isto tako, cijelo vrijeme Turska je održavala dobre odnose s Palestincima i priznala je proglašenu Palestinsku državu (od strane PLO-a) 1988. godine. Ovaj balans nije bilo lako održavati. Neovisno o tome, turski interesi u održavanju dobrih odnosa s Izraelom imaju, između ostalog, važan razlog u neupitnoj podršci SAD-a Izraelu, posebno u Kongresu, budući da je i Turska vrlo zainteresirana da dobije istu takvu podršku zbog niza razloga, među kojima protuteža armenskom lobiju svakako nije na zadnjem mjestu. Osmansko Carstvo upravljalo je prostorom današnjeg Izraela više od 400 godina, do poraza u Prvom svjetskom ratu i britanskog mandata nad tim područjem. Od osnutka Izraela, Turska je jedna od rijetkih muslimanskih zemalja koje Izraelci mogu posjećivati, a turisti iz Izraela mogu se sresti širom Turske. To je i za Izraelce signifikantan psihološki pokazatelj da njihov sukob nije s cijelim islamom kao takvim, već samo s pojedinim režimima i politikama.
Prvi problemi u odnosima pojavili su se nakon britansko-francusko-izraelskog napada na Egipat 1956. godine zbog Sueskog kanala. Turska je povukla svog veleposlanika iz Izraela, na što je Izrael odgovorio recipročnom mjerom. U noći 29. kolovoza 1958, izraelski premijer David Ben Gurion tajno posjećuje Ankaru i tadašnjeg premijera Adnana Menderesa: to je sigurno jedan od ključnih trenutaka u tursko-izraelskim odnosima. Nikada se nije saznalo što je točno dogovoreno, a dio razloga za tajnovitost svakako je i to što Turska želi održati što bolje odnose s Arapima i ne želi ih antagonizirati. Savezništvo ili zajedništvo koje je tada postignuto i koje je državna tajna do danas, lakše je postignuto među premijerima i stoga što je Ben Gurion rođen i cjelokupno školovanje prošao u Turskoj, te diplomirao na istanbulskom sveučilištu. Razumije se da je besprijekorno govorio turski. Ciparski problem koji je rastao od šezdesetih do intervencije Turske 1974. i međunarodna izoliranost su uvjetovali su polagano približavanje arapskim stavovima, a ratovi 1967. i 1973. godine nisu puno pomogli jačanju tursko-izraeelskih odnosa. Kao rezultat svih ovih procesa Turska priznaje PLO kao jedinog predstavni Palestinaca i Palestine. Proglašavanje ujedinjenog grada Jeruzalema glavnim gradom Izraela 1980. dovodi do nove najniže točke u odnosima. Turska povlači veleposlaniki svoje odnose s Izraelom ostavlja na razini drugog tajnika veleposlanstva. Neovisno o ovom nominalno lošem odnosu, suradnja obavještajnih i sigurnosnih zajednica nastavljala svih tih godina. Mirovni proces iz Osla, koji je uslijedio nakon Prvog zaljevskog rata 1991, doveo je do prekretnice u odnosima između Izraela i arapskih države Turska odlučuje vratiti diplomatske odnose na velepd slaničku razinu, ne samo s Izraelom već i s Palestincima. Održavanje ovog balansa uvijek je bilo dosta teško.
Tansu Ciller, kao prva premijerka Turske, u studenom 1994. godine posjećuje Izrael (i Palestinu). Ubrzo, 1996. godine, predsjednik Demirel posjećuje Izrael kao prvi turski predsjednik koji to čini, makar mu to osobno nije bila prva posjeta, jer je 1959. kao šef Državne uprave za vodu posjetio Izrael. Sigurnosna, vojna i obavještajna suradnja, za koju se znalo da postoji ali je bila tajna, isplivala je na površinu, jer se te 1996. potpisuje prvi ugovor o vojnim vježbama koje omogućuju Izraelu korištenje turskog zračnog prostora. U toj drugoj polovici devedesetih odnosi su se ubrzano razvijali na svim područjima i postali su strateško partnerstvo. Okolnosti kao što je iranska (islamska) revolucija i utjecaj militarističkih struktura u unutarnjoj politici obje zemlje bitno su pridonijeli dostizanju te realne suradnje. Erbakanova kratkoročna Vlada nije imala utjecaj na vojsku koja je, kao da prkosi Erbakanu, u tom periodu baš intenzivirala vojnu suradnju s Izraelom.
Ovi međusobno dobri odnosi i sinergija koja je stvorena iskorišteni su za dvostruki pritisak na Siriju koja je, izolirana i bez pravih saveznika, bila primorana popustiti turskim zahtjevima i izbaciti lidera PKK Ocalana iz Damaska. Sljedećih desetak godina redoviti i vrlo dobri odnosi nisu izazivali posebnu pozornost, s tim da je 2005. godine AKP-ov premijer Erdogan posjetio Izrael. Čak devet ministara njegove tadašnje Vlade posjetilo je Izrael—iste godine—uslijedilo je to nakon izraelskog povlačenja iz Gaze. Vrlo dobri odnosi tih godina reflektiraju se, između ostaloga, i u turizmu: Tursku je 2008. posjetilo čak 560 tisuća Izraelaca. Tursko-izraelski odnosi dosegli su vrhunac šest godina nakon dolaska umjereno islamističkog AKP-a na vlast.
Novostečenu poziciju prijatelja Sirije i Izraela, naime, Turska koristi da se ponudi objema stranama da bude medijator. Između Sirije i Izraela kontakata nije bilo deset godina. U novoj atmosferi, indirektni razgovori tekli su tako dobro da je tijekom službene posjete izraelskog premijera Ehuda Omerta, krajem 2008, Ankari, premijer Erdogan tražio da zrakoplov bude spreman poći u Damask po predsjednika Bašara al Asada na trilateralni sastanak. Premijer Erdogan i ministar vanjskih poslova Davutoglu neumorno su radili na približavanju stavova izraelske i sirijske strane silno želeći diplomatski proboj.
Tijekom ove posjete sporazum nije postignut, ali očite je bilo da se stiglo dosta daleko i moglo se pretpostavitj da su turski dužnosnici osjećali zadovoljstvo napretkom i svojom ulogom u procesu. Premijer Omert vratio se iz Ankare u atmosferi gotovo postignutog dogovora, nako što je s Erdoganom proveo više od pet sati na radnoj večer) tijekom koje je Erdogan više puta telefonom razgovarao Asadom.
I tada, 26. prosinca 2008, bez najave turskoj strani, Izrael započinje vojnu operaciju u pojasu Gazd Nenajavljena vojna operacija duboko je povrijedilj Erdogana i doživio je to kao osobnu uvredu, jer je u proces pregovora uložio znatan politički kapital. On i njegova Vlada imali su velika očekivanja od mirovni nastojanja. Stekao se dojam da je Turska prevarena i da se cijelo vrijeme spremao rat. Ovdje negdje leži razlog kasnijih vrlo oštrih kritika turskih dužnosnika zbog kršenja ljudskih prava Palestinaca u Gazi tijekom izraelske vojne operacije. Kulminacija je bila oštra retoriki u Davosu (Svjetski gospodarski forum) u siječnju 2009 godine, kad je Erdogan rekao predsjedniku Simoni Peresu: “Kada se radi o ubijanju, Izrael dobro zna kak ubijati.” Zatim se digao i otišao uz riječi da je to njegojvo posljednje pojavljivanje u Davosu. Ovakva reakcija digla je Erdoganu u arapskom svijetu reputaciju na razinu koju nije imao ni jedan turski dužnosnik prije njega. Serija negativnih reakcija u zemlji ne jenjava: lokalni vlasti postavljale su plakate s osudama Izraela, ministaf obrazovanja izdaje naputak osnovnim školama da održe minutu šutnje za poginulu djecu u Gazi, a televizijske serije uključuju kadrove izraelskih vojnika kako ubijaju nedužnu palestinsku djecu. Postojeći odnosi pali su na vrlo niske grane. U Izraelu, u veljači 2009, Netanyahu dolazi na vlast u koaliciji u kojoj je Avigdor Liberman postao ministar vanjskih poslova, što je samo otežalo situaciju. U jesen 2009. Turska otkazuje zajedničku vojnu vježbu zrakoplovnih snaga. U siječnju 2010. godine turski veleposlanik u Ministarstvu vanjskih poslova Izraela biva javno ponižen tako što je stavljen na nižu stolicu, kritiziran je i to je sve učinjeno dostupnim javnosti, što je izazvalo buru negodovanja i dotični se dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova Izraela (podtajnik Daniel Ayalon) ispričao tek nakon silnih kritika. Da ne bi na tome ostalo, u svibnju iz Turske prema Gazi kreće, uz veliku pompu i uz znanje turskih vlasti, pomorski konvoj humanitarne pomoći. U međunarodnim vodama izraelske specijalne postrojbe ulaze na vodeći brod i u sukobu ubijaju devet civila, od kojih je osam turskih državljana i jedan državljanin SAD-a. Turska Vlada reagira silovito, traži međunarodnu istragu, ispriku Izraela, plaćanje kompenzacije obiteljima poginulih i dovodi u pitanje legitimnost blokade Gaze uopće.
U navedenom razdoblju brojni su pokušaji iza kulisa da se tenzije spuste i postigne kompromis, ali su radikalni elementi uvijek uspijevali minirati dogovor. Početkom rujna 2011. takozvano Palmerovo izvješće o incidentu procurilo je u javnost prije objavljivanja, a turska strana optužuje Izrael za namjerno dostavljanje izvještaja javnosti, te proglašava veleposlanika i diplomatsko osoblje, do nivoa drugog tajnika veleposlanstva, nepoželjnim osobama i protjeruje ih iz Ankare uz prekidanje i vojne suradnje. Dosegnuta je nova najniža točka u međusobnim odnosima. A samo nekoliko godina ranije, Turska i Izrael bili su bliski partneri.
Sedmogodišnji Iračko-iranski rat doveo je, prvi put nakon Drugoga svjetskog rata, ratni sukob na turske granice i, u kombinaciji s Islamskom revolucijom u Iranu, primorao Tursku da posveti puno više pozornosti svojoj istočnoj politici. Uz zadržavanje svoje tradicionalne politike u Trećem svijetu, Turska je tijekom cijelog rata održala svoju neutralnost. No pozicija neutralnosti joj smetala da održava gospodarske odnose s obje zaraćne strane. U rastu turske razmjene s bliskoistočnim zemljama, Iran i Irak imaju važnog udjela. Obje zemlje, pon toga, pogođene ratom, trebaju Tursku i kao izvor dobara kao svoju kontinentalnu vezu sa Zapadom i Europom, obje graniče s Turskom.
Odlomak iz djela: Amir Muharemi, Turska – Uvod u povijest, unutarnju i vanjsku politiku, str. 230-236.
Priredio: Resul Mehmedović
