Kandidatkinja sa hidžabom u talent-šouu u Francuskoj bila je prisiljena napustiti takmičenje zbog starih objava na Facebooku.
Anđeoski glas koji se prolamao s nekoliko miliona televizijskih ekrana očarao je publiku širom Francuske 4. februara. Takmičarka u popularnom talent-šouu The Voice pjevala je kultnu pjesmu Leonarda Cohena "Hallelujah".
Očaravajuća izvedba potaknula je sve članove žirija da okrenu stolice u znak odobravanja. Mlada kandidatkinja Mennel Ibtissem odmah je postala favorit.
Međutim, Mennel nije još samo jedna uspješna takmičarka ovog šoua – njeno fotogenično lice bilo je uokvireno maramom zavezanom u stilu turbana. Također, pjevala je drugu verziju pjesme, na arapskom jeziku.
To je bilo dovoljno da uznemiri neke ljude u publici, kojima nije bilo ugodno zbog prisustva žene, koja je vidno muslimanka, u mainstream zabavnom programu.
Naravno, mnogi gledaoci nisu se bavili vjerom kandidatkinje – samo su se fokusirali na njen glas. Međutim, drugi, potreseni Mennelinom "drskošću" da se pojavi u emisiji noseći hidžab, pridružili su se kampanji demonizacije.
Počeli su secirati njeno prisustvo na društvenim mrežama. Prošli su kroz njene objave na Facebooku i otkrili da je prije nekoliko godina pokazala podršku teorijama zavjere o terorističkim napadima u Francuskoj. Nema sumnje, imala je neke ozbiljne tvrdnje u tim objavama, ali nikoga nije bilo dovoljno briga da se prisjeti da je imala samo 20 godina kad ih je napisala. Niko nije želio misliti o tome šta drugi francuski 20-godišnjaci svakodnevno objavljuju na svojim profilima na društvenim mrežama.
Ljudi su počeli pozivati da se ona izabaci iz šoua. Kampanja protiv nje brzo je prerasla u nacionalni lov na vještice i mlada pjevačica na kraju je bila prisiljena objaviti odluku o napuštanju takmičenja.
Međutim, šta znamo o idejama desetaka drugih kandidata koji učestvuju u The Voiceu od 2012. godine? Ništa. Jesmo li secirali njihove društvene mreže kao što smo Menneline? Naravno da nismo. Jer u Francuskoj ne očekujemo da pjevači budu savršeni u svakom aspektu svog života prije nego što postanu slavni i uspješni. Francuskim umjetnicima dozvoljeno je da naprave greške u mladosti.
Sve dok nisu žene muslimanke koje nose hidžab.
Zašto komad tkanine izaziva takve reakcije?
U Francuskoj nismo navikli vidjeti ženu sa hidžabom u udarnim terminima na televiziji. Njihovo prisustvo još izaziva šok i anksioznost.
Pitanje hidžaba sveprisutno je u francuskom javnom diskursu, ali se ženama sa hidžabom veoma rijetko daje prilika da izraze mišljenje u javnosti. Izbacivanje Mennel iz The Voicea još je jedan znak da naša zemlja opsjednuta hidžabom nije spremna čuti glasove žena koje su izabrale da ih nose.
Zašto komad tkanine izaziva tako zlobne i iracionalne reakcije u Francuskoj? Zašto ne možemo prihvatiti da žene sa hidžabom mogu biti članice francuskog društva?
Kontroverze u vezi sa hidžabom u Francuskoj počele su u septembru 1989, kad su tri učenice suspendovane jer su odbile ukloniti marame s glava na nastavi u školi u Creilu, predgrađu Pariza. Mjesec kasnije Državno vijeće, najviše administrativno tijelo u zemlji, odlučilo je da su marame djevojčica u skladu sa sekularizmom francuskih javnih škola. Na kraju te godine ministar obrazovanja Lionel Jospin izdao je saopćenje u kojem se navodi da prosvjetni radnici, ne država, imaju odgovornost da prihvate ili odbace nošenje hidžaba u učionicama od slučaja do slučaja.
Nakon 15 godina periodičnih debata o tome je li hidžab prihvatljiv ili ne u francuskim školama – i u javnom životu generalno – francuski parlament usvojio je 2004. godine zakon kojim se zabranjuje ženama da budu na nastavi dok ih nose. Francuska je 2010. usvojila još jedan kontroverzni zakon koji zabranjuje nošenje vela preko lica u javnosti (iako je u to vrijeme u zemlji bilo samo 367 žena koje su ga nosile).
Otad se nekoliko drugih spornih stavova o marami, i generalno o oblačenju muslimanki, pojavilo u Francuskoj.
Ljeto 2016. obilježeno je epidemijom "dekreta protiv burkinija", a gradonačelnici širom zemlje pokušavali su zabraniti muslimankama da nose kupaće kostime koje prekrivanju njihova tijela u potpunosti. Počelo je otkazivanjem "burkini" događaja u vodenom parku u Marseilleu. Onda su u Cannesu zabranjeni burkiniji na javnim plažama.
Tadašnji premijer Manuel Valls izrazio je podršku zabranama, rekavši da takvi kupaći kostimi predstavljaju poziv na "provokaciju" i "arhaičnu viziju". Kasnije su objavljene fotografije francuskog policajca kako se suprotstavlja ženi na plaži u Nici i prisiljava je da ukloni dijelove odjeće kako bi se pokorila "zabrani burkinija".
Državno vijeće na kraju je okončalo te dekrete o zabrani burkinija kad je odlučilo da je riječ o "ozbiljnim i ilegalnim kršenjima osnovih sloboda".
Te kontroverze oslikavaju francusku kolonijalnu i islamofobičnu opsesiju hidžabom. Nesposobnost francuskih intelektualaca i političara da prihvate prava žena muslimanki da imaju kontrolu nad svojim tijelima simptomatična je za francuski brend "sekularizma", kojem je borba protiv vidljivosti muslimana prioritet.
Dominantni diskurs u Francuskoj jest da je hidžab opresivni alat koji koriste muškarci muslimani da sakriju i ušutkaju muslimanke. Na ovaj način, kad Francuskinje muslimanke javno kažu da su izabrale da se pokriju u javnom prostoru, preispituje se njihova sposobnost da donesu takvu odluku.
U Francuskoj se diskusija o hidžabu ponekad oblikuje okolnostima drugih – fundamentalno drugačijih – zemalja. U tim diskusijama žene sa hidžabom u Francuskoj porede se s muslimankama u drugim zemljama iako su one državljanke Francuske kao bilo koji drugi građanin i građanka ove zemlje. Hidžab ne nosi nijedno značenje koje bi se moglo koristiti u bilo kojem kontekstu.
Kako može dio odjeće imati isto značenje u Francuskoj kao u drugim zemljama gdje su žene zvanično potlačene zakonima? U jednom kontekstu, za neke žene, hidžab može generalno biti alat za tlačenje koji koriste muškarci te pogotovo država kako bi se pokorile pravilima koje nameće društvo, ali u zemlji kao što je Francuska, gdje to nije norma, hidžab može biti način da identitet muslimana bude vidljiv.
Naravno, neko može legitimno ispitivati korijene i patrijarhalni karakter nošenja hidžaba. Apsolutno je prihvatljivo raspravljati o načinima na koje se ženstvenost ispoljava; međutim, Francuskinje koje nose hidžab, i niko drugi, moraju biti one koje definišu značenje hidžaba u Francuskoj. Međutim, njih rijetko pozivaju da iskažu mišljenje o toj temi. Mediji im ne daju priliku da se priključe diskusiji kao drugim Francuskinjama.
Pravo muškarca na 'zavođenje'
Međutim, žene sa hidžabom nisu uklonjene iz diskusije samo zato što su muslimanke. Francuska ima problem sa ženama generalno. Naprimjer, postojala je žestoka opozicija pokretu #MeToo, koja je uključivala poznate žene kao što su Catherine Deneuve i Brigitte Bardot.
Deneuve je bila među potpisnicama otvorenog pisma, u kojem 100 žena pokušava odbraniti pravo muškaraca da "zavode" žene, kao odgovor na pokret #MeToo.
Ovaj tekst, koji postavlja želju muškaraca u centar debate čiji je cilj da promoviše oslobođenje žena, simptomatičan je za kulturu koja svodi žene na objekte želje koje konstantno moraju tražiti odobrenje muškaraca. Taj mentalitet nije nepovezan i s odbacivanjem i osuđivanjem žena koje dobrovoljno biraju da sakriju kosu i nose skromniju odjeću.
U zemlji koja vidi "zavođenje žena" kao važan dio svog nacionalnog identiteta lako je razumjeti zašto žene sa hidžabom mogu biti predmet kritike. U Francuskoj, muškarcima koji "zavode" divi se kao "Don Juanima"; u takvom kontekstu može se zamisliti da se na žene koje dobrovoljno odluče da ne izlažu dijelove svog tijela pogledima javnosti može gledati kao na subverzivne.
U zemlji u kojoj društvo toleriše svakodnevno zlostavljanje i čak štiti pravo muškarca na zlostavljanje lako je uvidjeti da se na žene sa hidžabom gleda kao na izazov kad su u pitanju rodne norme.
Kao rezultat toga, kontroverze u vezi sa hidžabom u Francuskoj ne mogu se posmatrati samo u kontekstu islamofobije. Da bi se razumjela francuska opsesija hidžabom, također se treba preispitati odnos društva prema ženama i različito izražavanje ženstvenosti.
Francuska je odavno odlučila da je islam nekako postao "problematičan" i stoga usvojila određena ponašanja da sakrije islam i muslimane iz vidokruga društva.
Mennel Ibtissem bila je samo jedna žrtva problema koji utječe na živote miliona francuskih građana. Danas francuska država koristi koncept "sekularizma" kako bi izražavanje identiteta muslimana učinila ilegalnim. Međutim, sekularizam jest i mora ostati princip zasnovan na jednakosti, ne na zabranama. Njegov je cilj da omogući svakom građaninu da slobodno izrazi svoju vjeru bez straha od stigmatizacije.
