Ove godine obilježava se 70 godina otkako je mala Jugoslavija odbila velikog Staljina i odlučila da njenu sudbinu neće krojiti Moskva, već da će samostalno raditi na svom uređenju, upravljanju i životu.
Prema riječima diplomate i političara iz tog perioda Raifa Dizdarevića, ovaj događaj je bio od historijskog značaja jer je upravo tadašnja Jugoslavija pod vodstvom Josipa Broza Tita odredila odnose na Balkanu, ali i u Evropi. Postala je bitna kao blokada utjecaja SSSR-a i njegovog prodiranja na Zapad.
Dizdarević je posvetio knjigu ovom bitnom događaju pod nazivom "NE staljinizmu - Sudbonosni podvig Jugoslavije" koja je objavljena povodom 70. godišnjice ovog događaja.
Savremenik događaja
"Ja sam savremenik događaja o kojima sam pisao u ovoj knjizi i svjedok s obzirom na poslove koje sam obavljalo (jugoslavenski diplomata u Sofiji, Pragu i Moskvi, op.a.) i učesnik sam tih događaja. Stojim iza stanovišta da je sve ono što se dogodilo Jugoslaviji od 1948. godine do njenog raspada, postignuća u razvoju, da smo 45 godina živjeli u miru i sigurnosti, bio napredak. Mislim da je prašina vremena prekrila taj događaj. O njemu se historijski netačno piše prema aktuelnim potrebama političara i svodi se na to da je riječ o ličnom sukobu Tita i Staljina te na Goli otok, što nije tako", rekao je Dizdarević.
Ispričao je kako je Staljinova naredba bila da se sve snage usmjere na oružanu borbu protiv fašizma tokom Drugog svjetskog rata, a da će se pitanje uređenja zemlje rješavati nakon što se fašizam pobijedi.
"Znali smo da se borimo protiv okupatora, ali nismo znali za kakvu Jugoslaviju se borimo. Ipak, radilo se na stvaranju narodnih organa od samog početka i na tome kako će biti organizovana Jugoslavija, uprkos odlukama Sovjetskog saveza. Odlučilo se da će to biti federativno uređenje. Tokom rata Tito je obavijestio Staljina da razmjenjuje zarobljenike s okupatorom, što je Staljin odlučno zabranio, ali se Tito držao svoje odluke. Nesuglasice su sezale još iz rata", kazao je Dizdarević.
Nakon rata, prisjeća se, Moskva je htjela ugovorno vezati Jugoslaviju za Sovjetski savez, politički, privredno, društveno te su poslali veliki broj "stručnjaka" koji su bili obavještajci. Jugoslavija je bila ovisna u prvim godinama o SSSR-u, jer se radilo na mirovnom dogovoru na svjetskom nivou, ali iza scene su bili stalni udari na nju.
Najomraženija zemlja
"Titov govor u Ljubljani 1945. godine u kojem je kazao: 'Mislili smo da je rat bio pravedan, a ako je rat bio pravedan onda nam treba i mir biti pravedan i ne pristajemo da budemo moneta za potkusurivanje' naljutio je Staljina i uslijedio je napad. Razlike su se uvećavale, a na nas se vršio pritisak da se podredimo Moskvi ili ćemo biti kažnjeni. Prvih mjeseci 1948. godine pritisak je bio strašan i Jugoslavija je morala odlučiti da li da se podredi Moskvi ili da brani samostalnost i dostojanstvo. Tada je rečeno historijsko 'ne', što je bio sudbonosni podvig. Da to nije urađeno pitanje je šta bi bilo s Jugoslavijom i kako bi se odvijali odnosi na Balkanu i u Evropi. To je bio dio međunarodnih odnosa. Jugoslavija se osmjelila da kaže 'ne' jednom velikom Sovjetskom savezu i Staljinu", rekao je Dizdarević.
Tada je Jugoslavija postala najomraženija zemlja Sovjetskom savezu koji je vršio konstantnu propagandu protiv nje i pokušavao je na sve načine "srozati". Prekinuti su svi ugovorni odnosi, otkazane su sve komunikacije i Jugoslavija je ostala osamljena na međunarodnoj sceni jer je prekinula odnose s Istokom, a sa Zapadom ih nije imala.
"Bio je to veliki heroizam izdržati petogodišnji pritisak i dočekati delegaciju na čelu s Nikitom Hruščovom, koja je saopćila da je pogriješila. Svijet nije vjerovao da mi to možemo izdržati. Zapad nije imao nikakvu odluku na Titovo 'ne' Staljinu. Sukob je natjerao Jugoslavene, koji su odgajani da obožavaju Staljina, da se oslobode staljinizma i crno-bijelog pogleda na svijet te da se otvore prema drugim zemljama", istakao je.
Ali, pokušaji utjecanja Moskve nisu prestali i trajali su sve do raspada Jugoslavije.
Dizdarević je dio svoje knjige posvetio i Golom otoku koji je upravo i nastao zbog izrečenog "ne" Staljinu i spašavanja samostalnosti federativne države. Kako je rekao, brojke koje kažu da je na Golom otoku bilo 50.000 zarobljenika nisu tačne.
"Bilo je nešto više od 16.000 zarobljenika, a u knjizi ima i ime posljednjeg oslobođenog zarobljenika. Opisano je kako su uslovi bili surovi i nehumani. Blizu 9.000 ljudi bilo je vezano za obavještajne službe Sovjetskog saveza i priklonilo se Informbirou koji je naredio rušenje Jugoslavije. Morali smo se braniti od destruktivnih djelovanja unutar zemlje. Inicijativu za Goli otok pokrenuo je Edvard Kardelj u razgovoru s Titom koji je kazao da sve one koji su se eksponirali i predstavljaju opasnost trebaju držati na jednom mjestu. Bilo je pitanje da li je Tito znao o dešavanjima na Golom otoku, jer je jednom prilikom njegov dužnosnik rekao kako nije i da je tu odluku donio tadašnji politički vrh Jugoslavije", kazao je Dizdarević.
Bitno je istaći i to da je u vrijeme kada je Jugoslavija rekla "ne" Staljinu imala mnogo veći BDP nego Moskva te da je od 1950. do 1980. bilježila stalni rast zbog čega je i postala bitna na međunarodnoj sceni.
