Osim što je bogata prirodnim ljepotama i ogromnim kulturno-historijskim naslijeđem, Bosanska krajina bogata je i značajnim historijskim događajima i ličnostima. Iz te plejade velikih i znamenitih krajiških likova izdvojili smo dvije Krajiškinje. Iako pripadaju različitim etničkim, nacionalnim i vjerskim skupinama, živjele su istu ideju – ideju antifašizma.
Lepa Radić omladinka je koju su nacisti javno pogubili 8. februara 1943. godine. Osudili su je na smrt vješanjem jer nije htjela otkriti imena boraca Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) koji su djelovali u ilegali. Obješena je o drvo koje se nalazilo s one strane gradskog mosta u neposrednoj blizini željezničkog tunela. Za hrabrost koju je pokazala kada nije pokleknula pred fašističkim mučenjima i nesebičnost u davanju vlastitog života kako bi spasila desetke drugih Lepa Radić 20. decembra 1950. godine proglašena je narodnim herojem.
Amra Sedić hrabra je patriotkinja koja se s 18 godina uključila u odbranu svog grada i jedina žena u 511. brigadi Armije Republike Bosne i Hercegovine koja je s puškom u ruci čuvala prvu liniju odbrane Bosanske Krupe. Ubijena je 15. januara 1994. godine hicem iz snajpera sa Starog grada, nedaleko od Autobuske stanice u Bosanskoj Krupi, u blizini mjesta na kojem je obješena Lepa Radić. Amra Sedić položila je svoj život za odbranu grada, zbog čega je posthumno odlikovana najvećim ratnim priznanjem, značkom “Zlatni ljiljan”.
Lepa Radić rođena je 19. decembra 1925. godine u Gašincima kod Bosanske Gradiške. Osnovnu školu završava u susjednom selu Bistrica, a prvi razred Ženske zanatske škole pohađala je u Bosanskoj Krupi živeći kod strica Voje, lugara u Podgrmeču. Njena antifašistička ličnost formira se pod snažnim utjecajem strica Vladete Radića, od kojeg je saznala za pripreme ustanka i pomagala mu u skrivanju oružja koje su prikupljali za ustanike. Tokom jula 1941. godine u ustanak ispraća četvero članova svoje porodice: oca, stričeve Voju i Vladetu, te strinu Jovanku, koja je bila jedna od prvih partizanki na Kozari. Lepu Radić ustaše hapse u novembru 1941. godine, tokom prve ofanzive na ustanike Kozare.
Puštena je nakon 20 dana mučenja, a po izlasku iz zatvora u decembru 1941. godine uključila se u 7. partizansku četu 2. krajiškog odreda. U četi postaje bolničarka, a zatim odslušava omladinski kurs u selu Lamovita pod Kozarom. Nakon što je pokazala izuzetan smisao za rad s mladima, u maju 1942. godine primljena je u Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ) i poslata kao politička radnica u Podgrmeč. U novoj se sredini vrlo dobro snašla i ubrzo postaje članica općinskog komiteta KPJ u naselju Srednji Dubovik kod Bosanske Krupe. Posjetila je sva sela u tadašnjoj općini Bosanska Krupa, radila na pripremi i organizaciji Prvog zasjedanja AVNOJ-a u Bihaću, prikupljanju odjeće i obuće za vojsku, radila na izgradnji bolnica i magacina u šumama Grmeča. Na smotri Četvrte krajiške divizije, koju je 7. januara 1943. godine izvršio sam Tito, Lepa Radić predvodila je omladinu Dubovika i donijela tradicionalne narodne poklone za komandanta i vojsku.
Veliku požrtvovanost i hrabrost Lepa je pokazala za vrijeme Četvrte neprijateljske ofanzive na slobodnu teritoriju Podgrmeča, kada je kao članica štaba za evakuaciju ranjenika i stanovništva iz ugroženih područja bila od najistaknutijih organizatora zbjegova lokalnog stanovništva koje se tokom februara 1943. godine našlo u opkoljenom Grmeču. S narodom je pružila otpor Nijemcima. Kada su esesovci zauzeli teritoriju Grmeča, Lepa Radić pokušala je zaštititi svoje sunarodnjake koji su bili zlostavljani.
Nijemci su je uhvatili i udarajući kundacima oborili na zemlju, vezali i s narodom Grmeča sproveli u Bosansku Krupu. Nakon tri dana zlostavljanja i mučenja, dovedena je pred vješala koja su bila podignuta između tunela i željezničke stanice u Bosanskoj Krupi. Ruke su joj vezali telefonskim kablom, skinuli cipele i ostavili je u vunenim čarapama. Govorili su joj da će joj poštedjeti život ako kaže ko su rukovodeći komunisti među zarobljenim narodom. Odgovorila je da ona nije izdajnik svog naroda i da će to sami otkriti kada ih pripadnici narodne vojske budu uništavali. Imala je samo 17 godina kada su je Nijemci objesili i bila je najmlađi heroj iz Potkozarja.
Simbol odbrane grada i ponos svake Krupljanke jeste Amra Sedić, prva i jedina žena koja se aktivno borila u sastavu 511. krupske brigade ARBiH. Nije se plašila srpskih fašista i agresora, a svoj život dala je u zamjenu za slobodu svog grada, naroda i domovine.
“U sastavu naše brigade bilo je žena angažiranih u komandi brigade i u jedinicama brigade. Amra Sedić bila je jedina žena u 511. brigadi koja je bila neposredno na prvoj liniji s pripadnicima Druge pješadijske čete 1. bataljona 511. slavne brigade. Amra Sedić ubijena je 15. januara 1994. godine hicem iz snajpera sa snajperskog jezgra na Starom gradu u Bosanskoj Krupi. Ona je izgubila život na mjestu gdje je 8. februara 1943. obješena pripadnica Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije Lepa Radić. Desilo se da su dvije žene heroji oslobodilačkog rata izgubile svoje živote boreći se za slobodu, pravdu i istinu, te na taj način obilježile i ovo mjesto, a i našu općinu i naš grad. Po Amri je nazvana druga četa. Ona je izvršavala sve zadatke i u svim borbenim dejstvima u kojima je učestvovala Druga pješadijska četa ona je dala svoj puni doprinos. Izuzetno je bila omiljena među borcima koji su je uvažavali i poštovali. Pogibija Amre Sedić bila je veliki gubitak i za četu i za bataljon i za 511. brigadu”, ističe Husnija Avdagić, komandant 511. slavne brigade Armije RBiH.
Amra Sedić, kažu, voljela je da je njeni saborci smatraju ženom ratnicom. Bila je omiljena među svim borcima, ali tog dana kada je poginula nisu mogli da je sačuvaju.
“Amra je, kao i još nekoliko vojnika, tada imala slobodne dane i krenula je kući da posjeti porodicu ne sluteći da će to biti koban dan za nju. Neprijateljski snajper sa Starog grada ju je pogodio direktno u glavu. Umrla je na mjestu. Bila je borac. Ona nije htjela niti jedno drugo zaduženje u jedinici. Jednom prilikom, u doba tzv. Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, kada je naša linija probijena i kada su mnogi ostajali u rovovima u nekom zaklonu, Amra je prva ustala i rekla: ‘Zašto sjedite, kukavice, ustanite, idemo dalje?!’ Ona nije htjela nikakve privilegije samo zato što je žena”, prisjetio se Asmir Asko Hadžipašić, komandir Druge čete 511. slavne brdske brigade.
Hrabru Amru borci 511. brigade nikada ne mogu zaboraviti. Uvijek će pamtiti njenu volju i želju da bude aktivni učesnik svih borbenih aktivnosti u toku oslobodilačkog rata. O Amri sve najljepše misle i danas. Željela je da bude što bliže Uni, te da je krupski borci što prije pređu i potpuno oslobode svoj grad.
“Ustrijeljena je sa Starog grada od snajperiste i strijelca koji je danonoćno bio tu, a njena pogibija u večernjim satima samo je potvrda toga da snajperisti nisu mirovali i da nisu birali ciljeve. Njen osmijeh na licu govorio je sve, ona nije dolazila na borbena dejstva iz moranja, već je išla dušom i srcem. Sam naziv 2. čete koja je po Amri dobila ime, kao i tekstilni kombinat koji je nosio njeno ime, govori šta je ona nama značila i šta će značiti i ubuduće”, kaže Dževad Grošić, pomoćnik komandanta za moral 511. slavne brdske brigade.
Tekstilni kombinat, ili modna konfekcija, u Bosanskoj Krupi prije rata nosio je naziv po Lepoj Radić i uz bihaćki “Kombitekst” važio za jednu od najjačih tekstilnih poduzeća na ovim prostorima. Nakon rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu, ova firma dobija naziv po Amri Sedić. Životne sudbine ovih Krajiškinja duboko su isprepletene i povezane idejom vodiljom koja se zove patriotizam.
