"U svom prošlom životu u Sarajevu čitao sam Petera Handkea. Bio sam ugodno zbunjen njegovim djelima i gledao sam filmove koje je pisao. Volio sam blještavu prazninu njegovog romana 'Strah golmana zbog kaznenog udarca'. Volio sam ljepotu remek-djela Wim Wendersa 'Krila želje', na kojem je radio gospodin Handke", napisao je Hemon navodeći kako je u mladosti težio da bude pametan i cool, a Handke se činio ne samo kao takav pisac, već kao i neko ko je proširio granice literature i pisac u kojeg se je želio pretvoriti.
"Ali stvari su se promijenile za gospodina Handkea i mene 1991. godine, kada su se Slovenija i Hrvatska odvojile od Jugoslavije. Jugoslovenska narodna armija, odgovarajući Slobodanu Miloševiću, predsjedniku Srbije, uključila se u kratki rat u Sloveniji, a potom i u duže i mnogo krvavije pohode u Hrvatskoj, izravnavajući gradove i počinivši zvjerstva", rekao je Hemon.
Hemon je u svom tekstu pisao kako je većina naroda u Bosni i Hercegovini, ne želeći ostati u Jugoslaviji, odlučila na referendumu 1992. da proglasi nezavisnost.
"Gospodin Milošević je kidisao. Njegova nacionalistička ambicija da stvori 'Veliku Srbiju' zahtjevala je genocidnu operaciju nad bosanskim muslimanima. Radovan Karadžić, jedan od posrednika gospodina Miloševića u Bosni, sproveo je kampanju "etničkog čišćenja", koja je značila silovanje i ubistva, masovna protjerivanja, koncentracione logore i opsadu. Država gospodina Miloševića pružila je punu finansijsku i vojnu podršku", napisao je Hemon.
Hemon je pisao u tekstu za New York Times i kako su Srbi 1995. godine ušli u zaštićenu enklavu UN-a Srebrenicu, te tamo ubili više od 8.000 muslimana koje su pokopali u neobilježene masovne grobnice.
"Ne sjećam se kako sam ili kad čuo da je gospodin Handke, čija je majka iz Slovenije, odlučio da su prave žrtve jugoslavenskih ratova Srbi i da su zapadne vlade i novinari o njima lagali iz mržnje", piše Hemon navodeći kako, može biti da je do njega, ali ne razumije kako bi pisac koji je zamišljao anđele na nebu nad Berlinom koji se brinu o svim svojim građanima u filmu gospodina Wendersa mogao vjerovati da su "muslimani" u multietničkom Sarajevu masakrirali sami sebe i zato okrivili Srbe.
"Gospodin Handke je inzistirao da je broj ubijenih Bosanaca mnogo pretjeran i da Srbi pate kao Jevreji pod nacistima", piše Hemon za TNYT.
Handke je u medije dospio početkom 1996. godine nakon objavljivanja kontroverznog djela "Jedno zimsko putovanje ka rijekama Dunavu, Savi, Moravi i Drini ili pravda za Srbiju".
On je u martu 2004. godine zajedno s kanadskim piscem Robertom Dicksonom potpisao apel koji poziva na odbranu Slobodana Miloševića, a iste godine je bivšeg srbijanskog predsjednika posjetio u zatvoru u Haagu.
Godinu kasnije pozvan je kao svjedok Miloševićeve obrane.
Handke je poziv suda odbio i malo kasnije objavio esej naziva "Die Tablas und Daimiel", u kojem objašnjava svoje razloge zbog čega Međunarodnom tribunalu za Jugoslaviju, koji je u njegovim očima "pogrešan sud", neće stajati na raspolaganju za pitanja i odgovore, a opisuje i njegov višesatni razgovor s optuženim Miloševićem, kojega je posjetio u zatvoru.
U martu 2006. Handke se pojavio na pokopu Slobodana Miloševića.
"Moglo bi se pomisliti da su ovi zločini sada postali neosporna historija, ali Bosanci su naučili na teži način da 'Nikad više!' Obično znači 'Nikad više, do sljedećeg puta!' Često nailazimo na ljude koji ne znaju. Ne zanima me što mislite da je previše komplikovano ili da potpuno negirate ono što se dogodilo u Bosni i čija je odgovornost bila.
Bilo ko ko je preživio genocid reći će vam da je nevjerovanje ili odbacivanje njihovog iskustva nastavak genocida. Negiranje genocida je izvinjenje za naredni genocid. Što se tiče gospodina Handkea, objavio je Irish Times, „Kada su kritičari istakli da leševi žrtava pružaju dokaze o srpskim zločinima, pisac je odgovorio: 'Možete da leševe potaknete u dupe!'", piše Hemon u svom tekstu.
Hemon piše kako bi nemoralne zablude Handkea mogle biti povezane sa njegovom književnom estetikom, sumnjom u jezik i njegovom sposobnošću prikazivanja istine, što na kraju dovodi do stava da je sve podjednako istinito ili neistinito.
"Njegov moralni kolaps mogao se promatrati i u kontekstu vječne europske islamofobije, ili njezinog koktelnog katakturizma koji je sve dijelove bivše Jugoslavije podjednako smatrao odgovornim za njegovu propast, a sve je to vrlo lijepo išlo uz kolebanje nevolje zapadnjačkog imperijalizma koje su krvavih devedesetih zamišljali snažni umovi mnogih evropskih salona", piše on.
Ali čak i ako se može objasniti moralna negacija Handkea, navodi Hemon, njegovim intelektualnim skepticizmom ili njegovom nekritičkom sentimentalizacijom Balkana, ukorenjenom u njegovu porodičnu historiju, teško je shvatiti šta bi ga moglo navesti da obožava čudovište poput gospodina Miloševića.
"Tupi aparatčik čija je ambicija tačno odgovarala njegovoj žeđu za krvi, Milošević se oslanjao na opresivne mašine svoje policije, tajne službe i paravojnih snaga. Bio je sklon rastvaranju protivnika u kiselim kupkama. Pretvorio je Srbiju u kleptokratiju ovisnu o ratu, upropastio je njenu ekonomiju, izgubio svaki rat u kojem se vodio i svrgao je vlastiti narod 2000. godine. Handkeu, bio je 'prilično tragičan čovjek' koji je radio ono što bi svako učinio u svojoj poziciji", piše Hemon.
U svom tekstu je naveo i kako nije uspio pročitati više nijedno njegovo djelo otkako se posvetio izgubljenoj stvari Miloševića i Srbije.
"Po tome što sam bosanski, nisam toliko europski kao mudri Šveđani u Nobelovom odboru, koji su gospodinu Handkeu u četvrtak dodijelili Nobelovu nagradu za književnost. Stoga više puta ne uspijevam tražiti vezu između njegovog pisanja o, recimo, golmanu koji pati od kaznenog udarca i njegova uvjerenja da su sarajevski branioci bacili granatu na prepunu gradsku tržnicu samo da za to krive Srbe", navodeći kako je njegova politika nepovratno uništila njegovu estetiku, a štovanje Miloševića njegovu etiku.
Ostatak teksta pročitajte na ovom linku.
