Piše: Mirza Sinanović
Danas je na sarajevskom gradskom groblju Vlakovo obavljena dženaza bošnjačkom kniževniku Hazimu Akmadžiću koji je nakon dugogodišnje borbe s teškom bolešću preminuo u petak, 19.10.2018. Hazim Akmadžić rodio se 1954. godine u Cazinu. Zastupljen je u više panorama, pregleda i antologija bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, kao i u čitankama i školskoj lektiri. Djela su mu prevođena na engleski, francuski, njemački i turski jezik. Roman „Mimar“ Poslovna zajednica izdavača i knjižara BiH proglasila je romanom godine 2002., a Akmadžića najboljim autorom. Bio je član Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Objavio je sljedeća djela: “Grijeh pjesme“, poezija, 1973; “Dječak i ptica“, radiodrama, 1980; “Usamljeno pročelje“, poezija, 1981; “Zarobljeni vjetar“, radiodrama, 1981; “Prijatelji“, radiodrama, 1982; “Tiše, probudit ćeš Ivana“, TV drama, 1983; “Gola slika“, poezija, 1988; “U zemlju ukopan“, poezija, 1990; “Zelene beretke“, publicistika, 1993; “Zelene beretke“, dokumentarni TV film, 1993; “Mors mortis“, priče, 1997; “Kristalni predak“, poezija, 1997; “Izabrane pjesme“, poezija, 1997; “Zločin je zaboraviti zločin“, (zajedno sa Z. Ključaninom) publicistika, 1998; “Tajna dvorske lude“, pozorišna predstava, 1998; “Mislio sam da je mjesec žut“, roman, 1999; “Tajna dvorske lude“, roman, 2000; “Mala enciklopedija“, priređivač, 2000; “Soneti“, poezija, 2001; “Mimar“, roman, 2002; “Gazi Husrev-beg“, roman, 2005; “Gazi Isa-beg“, roman, 2007; “ENDERUN & Na Drini ćuprija I-II“, 2010; “Mimar“, drugo izdanje, Connectum, Sarajevo, 2012.
STAV: Šta je Bošnjake održalo u Bosni i Hercegovini pred stalnim izborom između napuštanja svoje zemlje i vraćanja u “pradedovsku veru”?
AKMADŽIĆ: Bošnjake je održala njihova vjera – islam, zbog koje su ih i protjerivali, a još više njihova bezgranična ljubav prema Bosni i Hercegovini. Uvijek su voljeli svoju zemlju, za nju se žrtvovali, pogotovo u ovoj nedavnoj agresiji. I Srebrenica je svojevrsna žrtva za Bosnu, rijetko viđena u historiji jednog naroda. I ovog puta, kao i odlaskom Osmanlija, dolaskom Austro‑Ugarske te nakon agrarnih reformi, nisu uzvratili komšijama na njihov način. Nisu postali ni nacionalisti ni fašisti. Zahvaljujući svojoj vjeri, naravno. Ustvari, Bošnjaci u posljednjih 150 godina pokušavaju prekinuti ovu mržnju uperenu prema njima. U prilog tome, oni samo daju, žrtvuju se, a ništa od drugih ne uzimaju.
STAV: Radnja Vaših historijskih romana vezana je osmanski period bosanske povijesti, za ličnosti kao što su Isak-beg Ishaković, Gazi Husrev-beg, Mehmed-paša Sokolović. Kako je moguće da je toliko naroda živjelo u Osmanskom carstvu, a da su svi uspijevali sačuvati svoj identitet, i nacionalni, i vjerski, i kulturni?
AKMADŽIĆ: Čak su pojedini narodi imali veći suverenitet nego da su živjeli samostalno. Ovim je sve rečeno. Razlog je taj što su zakoni uređivani do najveće moguće mjere, pogotovo u vrijeme vladavine sultana Sulejmana Veličanstvenog Kanunija. Pravda je bila u temeljima osmanskog državnog uređenja. U to je vrijeme Turska efikasnošću administracije nadmašivala evropske zemlje. Suština je u tome da su se svi narodi osjećali kao svoji na svome. To je postignuto zakonima.
STAV: Mogu li današnji političari učiti na primjerima Kulina bana ili, recimo, velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića?
AKMADŽIĆ: Kako da ne? Za obojicu su narodi drugih vjera predstavljali pravo bogatstvo. Za obojicu su različitosti predstavljale Božije određenje. U vrijeme je Kulina bana Bosna bila ekonomski dobrostojeća država. On je mudro izbjegavao ratove koji bi donosili samo troškove i žrtve, baš kao veliki vezir Sokolović u kasnijim godinama. Mi sve naše historijske ličnosti moramo upisati u jednu knjigu. To bi bio put sjećanja na Ajvaz-dedu, alhamijado pjesnike, vakifa Isa-bega Ishakovića, na epskog junaka Aliju Đerzeleza, Gazi Husrev-bega, pa sve do, recimo, Hakije Turajlića, Midhata Hujdura Hujketa, Safeta Zajke, Izeta Nanića, Envera Šehovića, Irfana Ljubijankića, Alije Isakovića, Muhsina Rizvića, Alije Izetbegovića, Adila Zulfikarpašića, Ibrahima Tepića… I gdje bi nam bio kraj. Moramo se učiti da pišemo publikacije, genealogije naših znamenitih porodica, kako bismo se sačuvali od zaborava. Naša je obaveza da čuvamo i razvijamo svoju osobenost, svoj identitet. Jednostavno, da budemo svoji, da volimo i poštujemo svoje.
STAV: Već odavno pišete roman „Svjedok“.
AKMADŽIĆ: Napisao sam tristotinjak stranica, ali ima još posla. Nadam se da ću ga završiti. Složen je to roman. Moj je glavni junak Mustafa Golubović, čiji duh putuje kroz vrijeme, odlazi u prošlost. Na kraju romana umire sa “šehadetom” na usnama.
STAV: Možemo li reći: „Bošnjaci su narod koji sporo pamti, a brzo zaboravlja?“ Već stoljećima zatiru se tragovi njihovog vjerskog i nacionalnog identiteta. Da li multikulturalnost i sekularizam podrazumijevaju odricanje i odbacivanje svoje vjere i tradicije?
AKMADŽIĆ: Bošnjaci pamte i ne zaboravljaju. Pogotovo poslije posljednje agresije. Ali da trebaju izmijeniti svoj odnos prema izgradnji sopstvene budućnosti – to svakako. Već sam negdje rekao da je zajednički život uz uvažavanje svih različitosti njenih građana – budućnost Bosne i Hercegovine. Ko god multikulturalnost i sekularizam tumači kao odbacivanje svoje vjere i tradicije, najblaže rečeno je neuk u demokratskom smislu. Oni koji su rušili i ruše džamije, prekopavali ili prekopavaju mezarja, najrječitije govore sami o sebi i to je za svaku osudu. Ali, to se odnosi na destruktiva ponašanje svakog pojedinca ma kom narodu ili vjeri pripadao. I Allah dž. š. je protiv svakog oblika destrukcije. Za nekakav odnos postiđenosti i srama prema značajnim historijskim i kulturnim događajima i ličnostima nema opravdanja. Naprotiv mi smo dio velike kulture i tradicije i to trebamo s ponosom isticati. Činjenica je da nam je to dobrim dijelom nametano, ali smo i sami tome doprijeli inferiornim odnosom prema sopstvenoj povijesti, kulturi i tradiciji. Islam ne može biti nazadan, ali mogu neki loši interpretatori islama.
STAV: Nagrade kao da su Vas mimoilazile, ali zato imate veliki broj čitalaca…
AKMADŽIĆ: S ponosom mogu reći da sam ako ne najčitaniji, a ono među najčitanijim piscima u Bosni i Hercegovini, ali i van nje. Na nagovor mog izdavača za drugo izdanje „Mimara“ ubacili smo pored izvoda iz recenzija i književno-kritičkih studija i izvode iz nekoliko pisama čitalaca upućenih meni sa utiscima o romanu. Dirljiva je i fascinantna iskrenost u njihovim pismima. Čitaoce, ma kako dobro vladao zanatom ne možeš zavarati. Jedan jedini čitalac mi je važniji od ma kakve književne nagrade, pogotovo kad znam sastave žirija. Dobro je biti čitan a nenagrađivan pisac. Ako te pri tom sudski progone, još bolje.
