Kada je Hasan efendija Makić, tadašnji imam Čaršijske džamije i glavni imam Medžlisa islamske zajednice Prijedor, a sadašnji muftija bihaćki, prihvatio poziv komšinice da sa porodicom kod njih 30. maja 1992. godine prespava, nije ni slutio da je tim činom sebi i svojim najmilijim najvjerovatnije spasio živote.
Da je tako, saznao je nešto kasnije, po ponovnom povratku u džematsku kuću,u kojoj je živio od kada je 1985. godine došao u Prijedor.
Kroz šta je sve prošao od početka rata u Bosni i Hercegovini, na području Prijedora, te svojim boravcima u logorima Omarska i Manjača, u potresnom svjedočenju za Anadolu Agency (AA) govorio je hadži Hasan efendija Makić.
“Kada sam se vratio kući, vidio sam da je ta moja kuća bila meta napada tu noć, da su mnogi meci prošli kroz zidove. Čak mi je jedan metak prošao kroz ahmediju, koja je bila u vitrini, gdje je inače držim. Jedan metak sam našao u knjizi ‘Buharija’ (‘Buharijeva zbirka hadisa’, op.a.) koju sam prevodio. Naime, 1990. je izašao prevod ‘Buharije’ u izdanju El-Kalema, četvrtu knjigu sam dovršio ja, nakon rahmetli Hasana Škapura. I upravo u toj njizi našao sam jedan metak, koji je došao do pola i zaustavio se u listovima. Allah dž. š. je dao da ja tu noć ne noćim u toj kući, ni ja ni niko od moje porodice”, kaže efendija Makić.
Posljednja džuma i paljenje Čaršijske džamije
Taj 30 maj 1992. godine je bio karakterističan za efendiju Makića još po nečemu. Naime, tog dana klanjao je posljednju džumu u Čaršijskoj džamiji.
“Bila su negdje dva-tri safa. Nisam ništa vazio. Rekao sam da je situacija takva da ćemo samo proučiti hudbu i klanjati dva rekata džume i razilaziti se kućama. Na takav način sam se praktično oprostio sa džematlijama ne znajući da će to biti posljednja džuma u toj staroj džamiji koja će sutradan biti zapaljena”, navodi efendija Makić.
Kao osoba koja je dočekala sam rat na BiH u Prijedoru, kaže kako je bio svjedok svih tih događaja koji su se tada dešavali. Ističe da je krajem aprila, odnosno početkom maja u Prijedoru legalna vlast zbačena, te da je načelnik Prijedora Muhamed Čehajić kasnije ubijen u logoru Omarska.
“Mi muslimani, Bošnjaci smo bili u situaciji da ne možemo ni otići nekuda iz Prijedora, a ne možemo ništa ni preduzeti. Jednostavno bili smo prisiljeni da čekamo šta će se dogoditi. Svakako nismo očekivali ovolike razmjere zločina”, navodi efendija Makić.
Boravio je, kaže, sa porodicom u džematskoj kući u Prijedoru koja je bila prilično trošna i neuslovna.
“Ponekad sam koristio priliku da zajedno sa porodicom noćim negdje u komšiluku. Obzirom da je često navečer bilo pucnjave situacija je bila posve neizvjesna. Ali, sa porodicom sam uglavnom noćivao u toj kući. Međutim, te večeri 30. maja, nas je jedna komšinca Vasva, koja je bila u mješovitom braku, pozvala da kod nje prenoćimo u zgradi preko puta. Otišli smo na konak, bili zajedno sa njenom porodicom. Muž joj je bio Srbin i svekar. Ali, su nas primili, ugostili nas lijepo. Tu noć smo noćili kod njih. Kada sam ustao na sabah ujutro, vidio sam da nešto nije uredu. Tokom noći čule su se nekakve pucnjave. Iz te zgrade više niko nije ni ulazio ni izlazio. Sve je bilo blokirano i zatvoreno. Tako da je taj cijeli dan bila borba u gradu na raznim dijelovima”, kaže efendija Makić.
Tada su naredili, ističe, da ko hoće da izađe u grad mora staviti bijelu traku na rukav, a na prozore da se stave bijeli čaršafi.
“To je taj Dan bijelih traka, 31. maja 1992. godine. To je to poniženje koje su tada Bošnjaci doživjeli u centru grada. Niko nije smio izaći u grad bez bijele trake na ruci”, ističe efendija Makić.
Čaršijska džamija je, navodi efendija Makić, zapaljena također, 31. maja 1992. predveče.
“Ja sam s prozora gledao kako je odjednom buknuo plamen unutra. Prvo je sve bilo crveno, a onda se odjednom pojavio plamen na munari. Munara je bila slična sadašnjoj, drvena visoka dvadesetak metara. Sve je bilo u plamenu. Dok se smrklo, ona je potpuno izgorjela. Sve osim kamena. U isto vrijeme zapaljena je i džamija u Starom gradu i zapaljena je džamija u Zagradu, kao i sve bošnjačke kuće pored Bereka (rječica)”, ističe efendija Makić.
Nakon kobnih događaja 30./31. maja 1992. godine, efendija Makić sa podordicom morao se vratiti u džematsku kuću, bez obzira što je ona izrešetana i tu nastaviti noćiti.
Sveštenik nije pomogao
“Vratili smo se u tu kuću takva kakva je bila. I kasnije smo opet morali noćiti tu jer nas niko nije smio primiti. Više ni ti muslimani koji su tu bili nisu smjeli primiti hodžu kod sebe na konak. Tako da smo se mi ponovno vratili u tu kuću. Sa porodicom u kući sam boravio nekoliko dana, nakon čega je došla neka ekipa da kupi ostatke džamije. Kada sam išao da razgovaram sa njima, ja sam se nadao, ostat će kuća, pa ćemo početi klanjati džumu u prizemlju kuće, nešto ćemo raditi. Pitao sam stražara, šta planiraju? Rekao mi je: moraš ići iz kuće, jer moram i kuću da rušim. Ne možeš tu ostati”, priča efendija Makić.
Ta zastrašivanja su trajala neko vrijeme, da bi, kaže, početkom jula otišao u opštinu Prijedor da traži saglasnost da preseli u Cazin, jer je rodom iz Bužima. Išao je, veli, da vidi može li se na kakav način prebaciti i da prenese svoje stvari. No, efendija Makić ni slutio nije da će traženje saglasnosti da ide u Krajinu biti nova prekretnica.
“Međutim, oni su meni rekli: mi smo svakako trebali doći po tebe, ti moraš ostati kod nas. Odmah su mi uzeli sve dokumente i više nikada ih nisam ni vidio. Ni lične karte, ni vozačke dozvole, koji su bili izdani na državi Jugoslaviji. Zadržali su me u pritvoru u policiji, da bi iza podne tog 13. jula, mene i još dvojicu koje su doveli u policiju, odveli pred logor Keraterm, da bi uzeli još logoraša i odveli u Omarsku”, naveo je efendija Makić.
Poslao je, kaže, djecu da probaju od pravoslavnog sveštenika u Prijedoru izdejstvovati da mu pomogne. Međutim, on, kaže efendija Makić, ništa nije uradio da mu pomogne.
“On je samo rekao djeci, kada su me odveli u Omarsku: ako ne bude kriv, neće mu ništa biti. Jednostavno je na takav način reagovao”, ističe efendija Makić.
No, već dolaskom pred Keraterm efendija Makić je doživio ono što je mislio da nikada neće u životu – brutalno je pretučen.
“Dok smo čekali pred logorom Keraterm, jer su oni po spisku tražili 20-ak ljudi, ušao je neki stražar i počeo da nas tuče. Tada sam prvi put izudaran. Doživio sam u životu nešto što nikada nisam očekivao obzirom da ja nikada nikoga nisam udario. Nisam bio čovjek takvog tipa. Nisam očekivao da će neko mene tući. Sjedio sam u nekom kombiju ozada. Taj stražar je sa nekim štapom počeo me udarati po licu, rukama. Ja sam se branio. Krv mi je počela teći. On je počeo da viče: gdje ti je sada Alija da ti pomogne? Zašto ti sada ne pomogne? Evo, vidi, dokle si došao… Sav krvav ispred Keraterma sam krenuo prema Omarskoj. U Keratermu su uzeli još 20-ak ljudi”, navodi efendija Makić.
Sakupljanje mrtvih po danu
Posebno jeziv prizor je bio, kaže, kada su prošli kroz Kozarac. Dobro je, veli, poznavao Kozarac, jer je živio sedam godina na tom području.
“Tada, kada smo prošli, nijedna kuća nije bila čitava u Kozarcu. Mi smo prošli glavnom cestom prema Omarskoj. Sve je bilo porušeno, zapušteno… Usjevi zapušteni, pšenica je padala, trava padala… Bilo je baš jezivo. Imao sam osjećaj da idemo u nekakav ponor iz kojeg nema povratka. Takav je osjećaj bio”, priča gotovo kroz suze efendija Makić.
Kada su ih doveli u Omarsku, njihove patnje su nastavljene i to još većim intenzitetom. Efendija Makić kaže kako je čuo za Omarsku i rudnik, ali nikada ranije nije bio tu, do tada kada je doveden u logor.
“Oni su nas doveli pred ‘Bijelu kuću’. I tamo su počeli uzimati podatke. Obzirom da sam bio sav krvav, od jednog sam stražara tražio da uđem umiti se. U ‘Bijeloj kući’ je bio hodnik i četiri prostorije desno i lijevo, a na kraju hodnika je bila neka prostorija. Ja sam mislio da je to mokri čvor. On se samo nasmijao i nije dao da idem. Ubrzo sam saznao da to nije mokri čvor nego mjesto gdje udaraju i ubijaju ljude”, priča efendija Makić.
Dok su, kaže, tako stajali, doveli su nekog čovjeka tu, udarali, udarali… dok nije izdahno. Onda su, veli efendija Makić, rekli – daj četvoricu da ga nose gore iznad objekta.
“Otišao sam sa još trojicom. Bio je čovjek stariji, ali ga nisam mogao prepoznati. Bio je mrtav. Kada smo ga odnijeli do žice, vidjeli smo još jednog da je mrtav. Oni su tako što ubiju u toku dana sakupljali i navečer su vozili na zajedničke grobnice u Stare Kevljane i druge koje su bile”, navodi efendija Makić.
U “Bijeloj kući” efendija Makić ostao je dva dana. No, već prvu noć osjetio je njene strahote.
“Nikako oka nisam mogao sklopiti. Negdje u ponoć je došao stražar i tražio od mene da izađem u ‘buharu’. Tražio je od mene novac. Ja sam rekao da nemam. Imao sam nešto, ali mislio sam da nema potrebe da to pokazujem. On je uzeo pušku sa nožem na njoj i rekao: koje ćeš oko da ti iskopam? Kada je počeo da prijeti, dao sam mu sav novac. Vratio je mene, onda je uzeo druge da isputuje. I sutradan su me vodili na ispitivanje. Bila je neka komisija koja je sve logoraše ispitivala. Prijepodne je došao red na mene. Ispitivanje je bilo strašno. Dvojica ispituju, jedan udara. Ja sam okrenut leđima ovim što ispituju, a ovaj što udara okrenuo me sa druge strane i udara na sve strane. Pokušavam malo da se branim, a pokušavam da ogovaram na pitanja koja oni mene pitaju”, navodi efendija Makić.
A, pitanja su, kaže efendija Makić, bila nevjerovatna. Zašto je došao u Prijedor? Rekli su mu, kaže efendija, da ga je Islamska zajednica poslala da “preporodi Prijedor”.
“Nema govora o tome. Jednostavo, bio je konkurs i tražio se imam. Ja sam došao da budem bliže svojima. To je bio glavni cilj. Međutim, oni su to protumačili tako. Pitali su: zašto ti je Saudijska Arabija dala nagradu? Bio sam najbolji student i dobio nagradu. No, oni su rekli: tebi su dali nagradu da ti dođeš u Bosnu mijenjati stvari. A, oni tada u Saudijskoj Arabiji nisu bili ni čuli za Bosnu, a kamoli da su oni u tom pogledu znali ili radili. To su bila otprilike pitanja”, rekao je efendija Makić.
Ispitivanja, zlostavljanja i desetine palica dnevno
Jedno od postavljenih pitanja bilo je – jesi li glasao na referendumu za nezavisnost BiH?
“Ja sam rekao da jesam. Zna se da su svi Bošnjaci glasali. Nije bilo nikakvog smisla da kažem da nisam. Ja sam rekao – jesam. Kažu: eto, glasao si za referendum, ovdje te je referendum doveo. Ovdje si u Omarskoj završio zbog toga. Dok su oni tako ispitivali, neko ih je pozvao na doručak. On je rekao: hajde, Hasane, vidjet ćemo se ponovo. Hvala Bogu, nismo se više vidjeli. Jedino taj što me udarao, on me pratio do izlaza. Jednom me žestoko udario i prosuo po meni kahvu, što su pili tu. Tako da sam ja izašao među logoraše od te kahve crn. Oni su mislili da je sve to krv. On me jeste tada udarao, ali nije bilo krvi. Ali, bilo je slučajeva da su u toku tih ispitivanja ubili ljude. Određene ljude su ubijali tokom ispitivanja. Obzirom da sam bio glavni imam, taj svijet, koji me većinom poznavao, očekivali su da neću živ izaći sa tih ispitivanja. Eto, hvala Bogu, ja sam izašao živ, vratio se među njih i vratio se u tu veliku halu, gdje nas je u jednoj od njih bilo oko 700”, naveo je efendija Makić.
U hali su, veli, boravili sve vrijeme. Bio je samo jedan obrok dnevno. Taj obrok je, kaže efendija Makić, bio obično jedna četvrtina hljeba, nekada i manje od toga, i nešto malo variva, kupusa ili nešto drugo.
“Ako je vruće, ne možeš ni jesti. Puste po 30 ljudi na šalter, svako sebi uzme i puste minut otprilike i moraš izlaziti. A, u toku ulaska i izlaska uvijek stražari udaraju nekoga, koga zakače. Tako da čovjeku dođe da ne bi išao jesti nikako samo da više ne tuku”, istakao je efendija Makić.
U Omarskoj je, kaže efendija Makić, nakon što je u Keratermu bio izudaran, već prvo jutro dobio 50 policijskih palica. Posebno što ga je, kaže, iznenadilo jeste da ga je jedan stražar udarao, te da je drugi koji je prišao samo mu se pridružio.
“Ovaj što me udarao je znao da sam hodža iz čaršije. Neko mu je rekao i to je bio povod da me udara. Ali, ovaj drugi koji je prišao, ja sam mislio reći će pusti čovjeka, jer on ne zna zašto me on udara. Međutim, on se uključuje kao da sve zna. I zašto me udara. Ne pita ni ko sam, ni šta sam. Njemu je dovoljno da me ovaj udara i on se priključuje. Tako dolazi sljedeći, i sve tako dok se nisu umorili”, navodi efendija Makić.
Ista straža se potrefila, veli, i sutra, a to je, navodi, bila najteža. Čim su ga prepoznali, prišli su, kaže, da ga udaraju.
“Tako da sam ta tri-četiri dana dobio toliko udaraca da me neko pitao jedan taj dan, rekao bi da ne mogu preživjeti. Kada su nas poslije pet-šest dana izveli vani da se malo saperemo na mlazu vode iz šlaufa, u mene su sva leđa potpuno plava bila od tih udaraca. Nisu samo u mene, svako je tako preživljavao. Meni su ljudi na rukama umirali. Ja sam nekima klanjao dženazu onako. Oni su samo kad neko umre, iznesu ga i nema ga više”, veli efendija Makić.
Nakon što su ih iz “Bijele kuće” prebacili u hangar, na beton, tamo su, kaže efendija Makić, boravili 20-ak dana.
“Niko nije dolazio od novinara, posebno stranih. Dolazili su srpski novinari i tražili izjave koje oni hoće. Ali, od stranih novinara, organizacija, Crveni krst, niko ništa. Za cijelo to vrijeme u Omarskoj, to je u potpunosti bio logor kao da je privatni. Nikakvih međunarodnih pravila nije bilo. Ništa se nije poštovalo. Totalno je bilo stanje da mogu raditi šta hoće i da postupaju kako hoće i da se mi nikome nemamo pravo žaliti, ni pričati, govoriti… ništa. Ko živi, živi. Ko je ubijen, ubijen. Tako se dešavalo tih mjeseci, u julu i augustu”, kaže efendija Makić.
Početkom augusta, tačnije 5. i 6, počelo je raspuštanje i prebacivanje logoraša. Bilo je to, navodi efendija Makić, kada je Omarska otkrivena, kada su novinari otkrili zločine u logoru Omarska, ali i kada su stariji logoraši, koji su nakon duže vremena pušteni iz Omarske, došli u Travnik i počeli pričati o tome šta se dešavalo u Omarskoj.
Pred Manjačom mnogi pobijeni za jednu noć
No, da su vijesti o dešavanjima o Omarskoj teško dopirale u javnost svjedoči i sam efendija Makić, jer su, kaže, živjeli u Prijedoru mjesec dana, logor je bio pun, a oni nisu imali nikakvih informacija.
“Čak je jedan čovjek, Safet Ramadanović, privrednik, ubijen, kojem sam ja dženazu klanjao. Njegova djeca su uspjela da plate da se njegovo tijelo dopremi kući da mu se klanja dženaza. On je jedini tada ukopan na dostojanstven način. Ja sam ga opremio, u džamiji u Donjoj Puharskoj, koja nije bila srušena tada. Gledao sam, ništa na tijelu nisam primjetio nenormalno. Kada sam otišao u Omarsku i pitam ljude šta je bilo, rekli su mi: on je bio toliko pretučen prije nego što će umrijeti da nije mogao ni sjediti ni ležati, nego se samo podbočio uza zid i pružio noge i tako je čekao smrt. Kada je došao na opremanje, to se nije moglo primijetiti. Mi smo čuli dok nismo otišli tamo da se u Omarskoj dešavaju strašni zločini, ali mi u Prijedoru jednostavno nismo imali nikakve informacije. Niko nikome nije mogao doći, niko nikoga nije mogao posjetiti. U Trnopolju se moglo posjetiti. Računao se kao blaži logor. Tamo su primali posjete, tamo su djeca donosila nešto hrane. U Omarskoj ništa. Omarska je zaista bila strašna. Nešto što se ne može opisati”, navodi efendija Makić.
Raspuštanje logora Omarska je počelo tako da su ih, navodi efendija Makić, rasporedili u 15-ak autobusa i po stotinu ljudi nagurali u njih.
“Rekli su: pjevajte, idete kući. One prve do vozača su udarali i tražili da pjevaju. Ali, nekako se među nama, ipak, proturila vijest da mi idemo na Manjaču. Kada smo izlazili iz Omarske prema cesti Prijedor – Banja Luka, znao sam, ako krenemo desno, da odosmo na Manjaču, ako krenemo lijevo, odosmo u Prijedor, kućama. No, i ti stariji, što su otišli kućama, ubijeni su kod kuće poslije. Tako da to nije bila nikakva prednost. Kada je autobus, ipak, krenuo desno, mi smo bili svjesni da odosmo na Manjaču. Tada smo tek doživjeli strah. Jer, Manjača je bila još 1991. godine na veoma lošem glasu, još dok se ratovalo u Hrvatskoj. Mi smo tek tada shvatili da nema tada ništa od nas, što bismo rekli”, ističe efendija Makić.
Kada su došli na Manjaču, a namjestili su im, kaže efendija, da dođu navečer, bili su izloženi novim šokovima.
“Kada smo gore došli, stražari nas nisu htjeli primiti. Pitali su šta ćemo? Rekli su: pobijte balije. Nema ništa. Mi do dana nećemo raditi ništa. Oni su zatvorili autobuse. Prenoćili smo u njima. Taj dan ništa nismo ni jeli ni pili. I tu noć kada smo došli proveli smo u autobusima. Oni su određeni broj ljudi izveli iz autobusa i ubili, strijeljali pred logorom Manjača. To su učinili stražari iz Omarske, Prijedora. Ujutro nisu mrtve htjeli primiti u Manjaču i oni su ih bacili u Vrbas. Kasnije je muftija banjalučki Ibrahim Halilović organizovao da se izvade iz Vrbasa i da im se klanja dženaza”, naveo je efendija Makić.
Hrvati u Prijedoru podjednako stradali kao Bošnjaci
Preživjeli te kobne noći su, kaže efendija Makić, izašli iz autobusa i onda su ih postrojili u grupe po deset.
“Počeli su nas zaprimati. Bilo je interesantno da su tražili da čučimo kao da smo na sedždi. Tada je sa nama bio jedan značajan broj Hrvata iz Prijedora. Oni su njih tada tretirali potpuno jednako kao i nas, da ne kažem i gore. Kada stražar naiđe do nekoga, obično je govorio: valjda znaš kako se klanja. Ko je musliman i ko nije znao da klanja, nije to rekao. Međutim, bilo je nekoliko slučajeva da neko kaže: ja sam Hrvat, ne znam ja klanjati. Odmah ga je puškom počeo udarati. To je bio nekakav njihov štos, da njih na neki način otkriju među nama i da još više udaraju”, ističe efendija Makić.
U Prijedoru su 1992, kaže efendija Makić, činili zločine nad Hrvatima isto kao i nad Bošnjacima. To je nešto što se, veli efendija Makić, možda malo zna, ali je tako. Sa njima u Omarskoj i na Manjači je, veli, bio jedan svećenik iz Ljubije, kao i imami. Zajedno su otpušteni početkom septembra.
“Primili su nas u hale za konje. Bilo nas je 700 u jednoj hali. Kuda ide traktor po sredini, jedan red ljudi, desno i lijevo također. Ali nije jedan red u hali kako se misli. Toliko smo bili nabijeni u hali da smo bili jedan uz drugog. Na betonu smo ležali. Na Manjači smo imali dva obroka, a hrana je bila malo bolja. Dolazili su iz Međunarodnog komiteta Crvenog krsta da uzmu podatke. Ja sam dobio mogućnost da se javim svojim preko poruka koje su putovale po pola godine. Ja sam već bio napustio logor, a poruke su stizale. Bilo bi bolje da se nisam javljao, ali, eto, tako je to bilo. Iskoristio sam priliku da se javim”, navodi efendija Makić.
Na Manjači su, kaže, vodili na ispitivanje imame i samo ljude koji su imali fakultete. Druge, dodaje, nisu.
“Kada su nas odveli na ispitivanje, pitali su kako je bilo u Omarskoj? Je li bilo ubijanje? Rekao sam: navečer je bilo prozivanja nekih ljudi, odvođenja, ali se proturila neka vijest da su ljudi išli na razmjenu, u Bihać… Smije se taj što me ispitivao, kaže: niko nije otišao na razmjenu iz Omarske. Sve što je izvedeno je ubijeno”, kaže efendija Makić.
Ta ispitivanja, navodi, više su bila formalna. Ali, ističe, bila je velika razlika jer je taj logor bio registrovan. Posjećivan je od predstavnika međunarodne zajednice, ljudi su bili registrovani u njemu.
“U Omarskoj je bilo ko u paklu, potpuno mračno. Nema ništa. Na Manjači, ipak, imaju nekakva prava. Drugačije je bilo. Navečer, dođe stražar i kaže, jesu li vam pričali o ovim konvencijama za ljudska prava. Neki kažu, jesu. On veli, ja sam vam konvencija. Ja što dam, to je to. Ono što ne dam, nema. Neka oni vama pričaju. Nisam gore na Manjači imao udaraca. Gore sam bolje prošao. Bio sam više od mjesec dana, a ukupno sam bio dva mjeseca u Omarskoj i na Manjači. Ali, Omarska je mjesec kao godina u odnosu na drugo. Ne može se ni uporediti”, navodi efendija Makić.
Rahmetli muftija banjalučki Ibrahim ef. Halilović, zajedno sa biskupom Komaricom tražio je, priča efendija Makić, oslobađanje vjerskih služebnika sa Manjače. Tu je bio jedan svećenik iz Ljubije i 15 imama sa područja Prijedora, Sanskog Mosta, Ključa.
“Kako su već u septembru na neki način morali zatvarati logor, dozvolili su da se puste ranije vjerski službenici. Po nas je 10. septembra došao predstavnik ‘Merhameta’, koji je vodio ured u Banjoj Luci, Adil Medić. Došao je crvenim kombijem u koji je moglo stati nas desetak. On nam je rekao: čestitam vam slobodu. To nismo nikako mogli pojmiti, da se uopšte može govoriti o tome, a kamoli razmišljati”, kaže gotovo kroz suze efendija Makić.
Razmjena na Vlašiću
Donio im je Medić, rješenjenje o oslobađanju koje je potpisao tadašnji komandant banjalučke regije general Momir Talić.
“Doveli su nas u Banju Luku, odnosno u muftijstvo u Banju Luku. To je bilo nevjerovatno. U mene supruga sa djecom je bila u Prijedoru. Muftija joj je javio, a ona je lokalnim vozom došla do Banje Luke. Muftija nas je smjestio po muslimanskim kućama. U Banjoj Luci sam boravio do kraja septembra. Ferhadija je tada bila čitava. U Banjoj Luci je bilo daleko blaže nego u Prijedoru. Mi smo polovinom septembra učili mevlud u Ferhadiji”, kaže efendija Makić.
U Banjoj Luci bio je do 1. oktobra, kada je sa porodicom otišao na razmjenu na Vlašić. Bilo je to autobusom sa 20 zarobljenika sa Manjače, te s još jednim imamom rodom iz Travnika, koji je bio na službi u Krajini.
“Prošli smo pored Korićanskih stijena. Čulo se šta se desilo. Naredili su nam da zatvorimo oči i sagnemo glavu. U mene sin Muhamed imao je četiri godine. I on je sageo glavu i pokrio oči, iako ne razumije o čemu se radi. Došli smo na Vlašić, razmjena nije obavljena zbog nesporazuma. Samo su pustili civile, među kojima i mene sa porodicom i imama nakon dugog natezanja. Naišli su autobusi prognanika i mi smo kamiončićem sišli u Travnik. Dočekao nas je Nusret ef. Abdibegović. Bilo je to novo rođenje”, isprčao je u intervjuu za Anadolu Agency Hasan ef. Makić.
