Njihovi mladi životi tragično su završeni 10. oktobra 2016. godine, kada ih je na pješačkom prelazu automobilom udario Sanjin Sefić, koji je prvostepenom presudom osuđen na 14 i po godina zatvora. Povodom sutrašnje godišnjice ove tragedije, razgovarali smo sa njihovim prijateljem Harisom Hajrićem. Muzika i fakultet su ih spojili i od tada su svaki dan provodili zajedno, a kako nam je rekao, čak i zadnje sjećanje koje ga veže za Editu i Selmu je bio njihov smijeh, koju mu nedostaje i danas. Utjehe nema, a kako Haris kaže, ni stotinu godina kazne ne bi moglo nadoknaditi dane bez njih.
HRONOLOGIJA PRAVNE DRŽAVE: Selma Agić i Edita Malkoč stradale su 10. oktobra 2016. godine na glavnoj saobraćajnici u Sarajevu. Obje su preminule od siline udara i zadobijenih povreda. Sanjin Sefić je okrivljen za ovo ubistvo, ali je pobjegao sa mjesta nesreće. U noći sa 10. na 11. oktobar 2016. godine, preko graničnog prelaza Uvac pobjegao je u Srbiju, odakle je izručen 9. januara 2017. godine. Pored njega, optužnicom su obuhvaćeni Dino Alić, Amar Salihović i Saud Nišić koji se terete za krivično djelo pomoć počinitelju nakon počinjenog krivičnog djela. Suđenje je više puta bilo pomjereno zbog nedolaska optuženih. Prvostepenom presudom Sefić je osuđen na 14,5 godina za teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja i krivično djelo neukazivanja pomoći povrijeđenoj osobi nakon saobraćajne nesreće. Nakon što je Vrhovni sud Federacije BiH usvojio žalbu Tužilaštva Kantona Sarajevo, presuda je poništena i suđenje je ponovljeno, te su se izjasnili da nisu krivi. Čeka se drugostepena odluka suda.
INTERVIEW.BA: Tri godine su prošle od kako nema Edite i Selme. U kojim trenucima vam najviše nedostaju, kako ih pamtite?
HAJRIĆ: Edita, Selma i ja smo išli skupa na fakultet. U početku sam se družio samo sa Editom, a Selmu nisam poznavao do koncerta Hladnog piva. Edita mi je rekla da će ići i njena drugarica Selma, a ja sam rekao da slabo pamtim lica. Tada smo se upoznali i od tada smo se svaki dan družili. Uz njih dvije, uvijek sam imao nekoga s kim mogu da pričam, nekoga na koga uvijek mogu da se oslonim i ko će uvijek da mi pomogne. Tih godinu dana druženja smo svaki dan provodili zajedno. Uvijek su bile vesele i nasmijane.Često ih se sjetim kada idem na neki koncert ili svirku, ali nekada i nemam poseban razlog, u mislima su mi.INTERVIEW.BA: Konačna presuda za Sanjina Sejfića iznosi 14 i po godina - za dva ugašena života. Koliko i da li Vam znači ova presuda, može li nadomjestiti bol?
HAJRIĆ: Tih 14 i po godina meni ništa ne znače. I da je kazna stotinu godina, njih nema. Nemoguće je nadoknaditi tu bol. Samo iznošenje presude je bio težak dan, teško je pričati o tome. Meni je svaki dan težak kada ih se sjetim i kada znam da ih nema.
INTERVIEW.BA: Bili ste sa njima u trenucima prije nesreće. Kako je izgledao taj dan i kakvi su vam osjećaji preplavili kada ste saznali da više nisu žive?
HAJRIĆ: Taj dan smo završili sa fakultetom i otišli na kafu. Sjećam se da je Bosna i Hercegovina igrala protiv Kipra, to je nešto što ću uvijek vezati za taj dan. Počela je padati kiša i odlučio sam sjesti na taksi, a one su krenule prema tramvajskoj stanici. Zadnje sjećanje za njih jeste da su mi se smijale, na što sam navikao, jer sam se okliznuo pri ulasku u taksi. Uvijek sam im govorio da se jave kada dođu kući, ali to veče to nisu uradile i mislio sam da je zbog umora. Onda sam u medijima pročitao da su dvije pješakinje udarene na tom mjestu i to vrijeme, sve se poklopilo, i to što se ne javljaju iako sam ih nazvao 300 puta. Ali sam se i dalje nadao da to nisu one. Onda su me nazvali i njihovi roditelji. Kada sam čuo da su poginule zaista, nisam bio ni ljut ni tužan, samo prosto nisam mogao vjerovati.
INTERVIEW.BA: U Bosni i Hercegovini se traži pravda i za druge nevino ugašene živote, poput Dženana Memića, Davida Dragičevića... Vjerujete i vi u pravdu, nakon svega?
HAJRIĆ: Vrijeme se ne može vratiti, ali barem neka se utjeha može naći, da je neka pravda donesena, iako nikada nećeš vratiti tu osobu. Imam bližnje uvijek uz sebe, ali pokušavam uvijek razmišljati pozitivno i biti zahvalan na tome jer sam proveo i tu godinu dana sa njima, a ne da razmišljam o tome kako sam ih izgubio.
Na mjestu pogibije Edite i Selme, u Sarajevu je postavljen videonadzor. Prijateljice, porodica, studenti i uposlenici Filozofskog fakulteta u Sarajevu sutra u 13 sati obilježit će treću godišnjicu stradanja Selme i Edite na mjestu njihovog stradanja.
