Čak 161 ratni zločinac koji je bio optužen od Tribunala u Hagu (ICTY) suočio se s pravdom. Takvo postignuće jedinstveno je u historiji, ali do njega nije bilo nimalo lako doći.
Poznati novinar britanskog lista „The Guardian“ Julian Borger pasionirano je godinama istraživao kako se došlo do takvog rezultata. Sve je objedinio u knjigu „Krvnikov trag“, čije izdanje na bosanskom jeziku je 2016. godine donio „Buybook“.
U dugom razgovoru za Dnevni avaz Julian Borger se i danas detaljno prisjeća šta je sve otkrio, ali i ističe da se u današnjem sve više polariziranom svijetu takvo što uskoro neće ponoviti.
- Sada više nikoga ne zanima proganjanje krivaca za užasne zločine u Siriji ili Jemenu. To je bolno žalosna istina – ističe on.
U svojoj knjizi, negdje na samom kraju, on donosi i izjavu novinarke Marthe Gellhorn, koja je izvještavala sa suđenja nacističkim zločincima u Nirnbergu.
- Odjednom, pravda je izgledala tako sićušno. Naravno, tako je i moralo biti jer nijedna kazna nije bila dovoljna za tako ogromnu krivicu - napisala je ona.
Time je Borger htio donekle objasniti sva osjećanja koja su se pojavila, posebno kod porodica žrtava zločina, nakon što su spoznali kako pravda funkcionira, a da njihove najmilije, tako brutalno pobijene, ništa ne može vratiti.
- Prvo hapšenje izvedeno je u Njemačkoj. Osoba koja je bila u koncentracionom logoru Omarska kod Prijedora slučajno je na ulici u Minhenu prepoznala jednog od svojih mučitelja
- Duška Tadića. Ona je odmah otišla jednom njemačkom novinaru i sve ispričala. On se obratio policiji koja se angažirala. U jednom kafeu u Minhenu oni su postavili kamere kako bi snimili Tadića. I on se ubrzo pojavio. Odmah je uhapšen. Onda je došlo do izvjesnih peripetija i na kraju je predat Tribunalu. Tadić je bio prvi stanar ICTY-evog zatvora u Sheveningenu – priča Borger.
Dalje priča kako je ta NATO kampanja hapšenja ratnih zločinaca trajala negdje do 2000. godine, a postepeno su stvari ipak prebacivane domaćim vlastima u regionu. Prvo Zoran Đinđić, a potom Boris Tadić u Srbiji, teFranjo Tuđman u Hrvatskoj bili su pod sve većim pritiskom Zapada da počnu isporučivati optužene Tribunalu u Hagu.
- Kada je konačno dobio kontrolu nad parlamentom i imenovao svog direktora obavještajne službe BIA, Karadžić je uhapšen. Saša Vukadinovićje nekoliko dana nakon preuzimanja dužnosti izvršio taj zadatak. Pokazalo se da BIA od početka zna gdje se Karadžić krije. Haški tribunal imao je novce kojima bi plaćao doušnike. Ali je to bilo ništa u poređenju s iznosima koje su davali Amerikanci. Razgovarao sam s čovjekom koji je u ime vlade SAD raspolagao milionima dolara namijenjenih za hapšenje Karadžića, ali i Mladića. On mi je opisao sastanak s jednim doušnikom koji je održan u Beču. Taj je bio u tolikoj panici, sav se tresao i, na kraju, sve je propalo - prisjeća se Borger detalja.On navodi i da su sami ratni zločinci tražili da im se plati ako bi se predali. - Stefan Todorović i Dragan Nikolić uhapšeni su na osnovu posebnog ugovora. Jedna ekipa ljudi ponudila se da to uradi, naravno za novac i posao je realiziran. Ali, bilo je tu i lične osvete jer su neki članovi te grupe imali blisku rodbinu koja je pobijena u logoru kojim je Nikolić komandovao – priča naš sagovornik dalje.
Borger navodi da je bilo nekoliko sličnih akcija pojedinaca, „amatera kidnapera koji takvo nešto nisu nikada prije uradili“.
- Sve je bilo režirano. Oni bi uhvatili optuženog i predali ga međunarodnim trupama, za to bi dobili novac, a vojnici bi objavili da su slučajno našli tu i tu osobu. Ipak, takvih situacija bilo je jako malo - kaže autor knjige „Krvnikov trag“.
