U Ameriku je otišao 1999. godine, kako bi poduzeo potrebne zdravstvene intervencije, s obzirom na to da je teško ranjen 1992. godine na ratištu u Cerskoj i da nakon toga liječenje u Češkoj nije davalo naznake poboljšanja.
– U Americi sam dobro tretiran. Nakon teških operacija oporavak je trajao godinu i po i onda sam mogao da radim. Dosta godina sam proveo radeći na građevini, pa sam onda zbog ranjavanja morao da zamijenim kuk, pa sam i posao promijenio. Danas vozim kamion kao i većina Bosanaca i Hercegovaca tamo – kazao je Turnadžić.
Živi u St Louisu, gradu s najvećom populacijom Bosanaca i Herecgovaca van domovine.
– Imamo četiri džemata, a ja sam član Bosanskog islamskog centra od njegovog osnivanja i to je jedan od najvećih džemata u dijaspori – kazao je.
Bosnu i Hercegovinu voli. Kaže da ne može dozvoliti da je iko voli više od njega te da mu život u dijaspori teško pada.
– Sebe doživljavam kao prognanika, nisam ja taj put izabrao, nego nam je nametnut. Ne doživljavam sebe kao nekoga ko je došao s nekom namjerom. Teško pada život u dijaspori, BiH je nama nešto posebno, posebno nama koji smo iskrvarili za nju – naveo je Turnadžić.
S domovinom je najviše povezan, kako kaže, putem Islamske zajednice.
– Pokušalo se to nešto i drugačije organzirati, ali sve je bilo kratkog daha. Ova veza sa Islamskom zajednicom, havla Allahu, najveća je i najčvršća veza koju imamo. Treba raditi stalno na njenom jačanju. Osnivanjem muftijstva na nivou SAD dosta se stanje poboljšalo i sve izuzetno funkcioniše. Dolaskom muftije Sabahudina Ćemana i nove organizacije džemata vidi se veliki napredak – konstatirao je Turnadžić.
Govori da je idejom o obavljanju hadža bio stalno zaokupljen, te se prisjeća kada je sa suprugom vidio poziv da je hadž moguće obaviti putem Islamske zajednice u BiH, odnosno Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike.
„Razmišljali smo prvo umru da obavimo, ali kad smo vidjeli poziv, aplicirali smo i nakon nekoliko dana nam je javljeno da smo primljeni i počele su pripreme. Cijeli put je djelovao vrlo organizirano, iznad svih mojih očekivanja“, kazao je.
Prvi susret s Kabo, kaže, nemoguće je izraziti riječima.
– Momenat kad smo niz one stepenice silazili do Kabe, je nešto što se ne može opisati. Tu su emocije, suze, i hvala Bogu sve je dobro prošlo. Ne može se ispričati, mora se doživjeti – poručio je Turnadžić.
Istakao je zadovoljstvo organizacijom, navodeći kako su vodiči Ureda za hadž i umru Islamske zajednice ključne osobe da bi hadžije obavile sve kako treba.
– Naš vodič Muris-ef. Neimarlija se stalno trudio da mi olakša. RVI sam 80 posto i stalno je brinuo, tražio kolica ako zatreba. Rekao sam da želim sve sam da obavim i Bog mi je dao takvu snagu da sam i obavio, lahko, bez opterećenja – rekao je Turnadžić.
Fasciniran je i Medinom, Revdom i namazima u Poslanikovoj džamiji, koji su mu, na kraju, izmamili olakšanje i osmjeh zadovoljstva.
– Hvala Islamskoj zajednici što nam je omogućila da možemo ovako obaviti hadž – poručio je Turnadžić.
