Sve je to, navode, razlog što nas većina pravih investitora zaobilazi u širokom luku.
Kao najveće opterećenje za domaću privredu vide preduzeća u većinskom državnom vlasništvu, za koja ocjenjuju da su pod kontrolom političkih partija, što podstiče korupciju i neefikasno upravljanje kompanijama.
U izvještaju se između ostalog navodi i da “uz izuzetak telekom operatera, energetskih poduzeća i namjenske industrije, većina ostalih javnih poduzeća su bankrotirala ili su na ivici bankrota, i predstavljaju značajan teret za vlasti”.
O kolikim dugovanjima državnih firmi je riječ, bavila se jedna druga analiza, urađena po prvi put u BiH na ovu temu. Uradio ju je MMF i prema njoj državna preduzeća u BiH duguju čak 8,1 milijardu maraka.
U studiji je navedeno da u BiH ima 548 državnih preduzeća, u kojima radi 80.000 zaposlenih, što čini oko 10 odsto ukupne radne snage u BiH.
Od kada je izvještaj urađen jedno od ovih 548 pereduzeća je propalo - mostarski Aluminij, jedan u nizu industrijskih giganata koji je godinama pljačkan i uništavan. Međutim, Aluminij nije ni prvi ni posljednji, među javnim kompanijama mnogo je onih koje čeka ista sudbina.
Nažalost, na alarmantnu situaciju u javnom sektoru i dugove u milijardama maraka, nema ko da reaguje, jer su vodeći ljudi ovaj resor podredili svojim ličnim interesima i koriste ga za kupovinu socijalnog mira, promociju nekog političkog projekta ili namirivanje privatnih firmi.
Interesovalo nas je do čega je ovu zemlju i njene građane dovelo preživljavanje brojnih neefikasnih preduzeća u društvenom vlasništvu, kakve posljedice trpimo i šta nam slijedi.Odgovore su nam dali ekonomski stručnjaci i analitičari - Damir Miljević, Admir Čavalić i Armin Avdić.
Kažu da nisu iznenađeni tvrdnjama iznesenim u izvještaju State departmenta, jer je, nažalost, kod nas postalo sasvim normalno da su javna preduzeća politički plijen, da se podjela toga plijena vrši javno i da se podrazumijeva se da svako svojim plijenom upravlja kako hoće, bez bilo kakve odgovornosti.
Između javnih preduzeća, politike, sudstva i poreskih organa stoji znak jednakosti
Posljedice ovakvog stanja osjetimo svakodnevno - preko loših ili skupih usluga javnih preduzeća, koja obično imaju i monopol u poslu koji obavljaju, preko likvidnosti domaće privrede, milionskih dugovanja penzionog i zdravstvenog sistema, te unutrašnjeg i vanjskog zaduživanja na dugi rok.
Sve to stvara i dodatni efekat - postavljanje modela za nepoštivanje zakona u ostatku privrede, te selektivnu primjenu postojećih zakonskih rješenja za javni u odnosu na privatni sektor.
“Oko trećinu ukupne privrede čine upravo javna poduzeća, pored druge trećine koja se odnosi na tzv. tenderski sektor. Prvi dio privrede se kontroliše direktno, obično izborom stranačkog menadžmenta i stranačkog zapošljavanja, dok se drugi kontroliše indirektno, putem sistema nagrađivanja, odnosno kažnjavanja tenderima. Shodno navedenom, samo jedna trećina bh. ekonomije je istinski slobodna i obično se radi o izrazito uspješnim poduzećima ili pak izvoznicima. Zbog toga BiH predstavlja klasični primjer zarobljene ekonomije i to od strane političkih elita putem javnih poduzeća, tendera i drugih načina pritiska upotrebom države”, pojasnio je Čavalić.
Avdić se osvrnuo i na najsvježiji slučaj - mostarski Aluminij, gdje se jasno vidi šta političari učine od firme u većinskom državnom vlasništvu: “Bilo bi logično da su najveći povjerioci preuzeli vlasništvo nad Aluminijem, u ovom slučaju Elektroprivreda iz Mostara, da ga restrukturiraju i da on dalje nastavi sa radom, to je uobičajena praksa svugdje u poslovnom svijetu. Nakon toga bi vidjeli da li ima prekobrojnih radnika, onih sa previsokim primanjima, korupcije u poslovanju i slično. Međutim, to se nije desilo iako ekonomisti već godinama upozoravaju kako politika pogrešnim odlukama i imenovanjima pogrešnih i nesposobnih pojedinaca svjesno uništava ovo preduzeće. Kada su firmu doveli do sloma, tek su se onda sjetili pitati stručnjake. No, sada je prekasno”.
Situaciju dodatno usložnjava i to što se u cijelu priču o javnim preduzećima umiješalo sudstvo i poreski organi, na nečastan način. Zbog toga često svjedočimo situaciji kako se mnogo brže prisilnim putem gase privatna preduzeća i za mnogo manje iznose poreskih i drugih dugovanja, a javnim kompanijama se i previše i prečesto gleda kroz prste.
“Da stvari funkcionišu kako treba, većina ovih javnih preduzeća bi otišla u stečaj ili likvidaciju, a to bi onda natjeralo ove iste političare da moraju birati pojedince koji znaju i koji su moralni kako bi stručno mogli rukovoditi novih javnim preduzećima. Ovako, sudstvo i poreski sistem štiti u stvari loše i često kriminalizirane odluke političara koji postavljaju na čelo javnih kompanija podobne, a ne poštene i sposobne eksperte. Nažalost, ali je tako”, zaključuje Avdić.
Koja su rješenja?
Jednostavnih rješenja za trenutnu situaciju nema, jer ovakav tretman javnih preduzeća od strane politike traje već četvrt vijeka. Većina ih takođe izlazi iz domena ekonomskih.
Miljević i Čavalić su nam više rekli na ovu temu.
Tako je Miljević mišljenja da rješenje nije u privatizaciji, iz jednostavnog razloga što se uglavnom radi o monopolskim preduzećima i preduzećima koja pružaju osnovne usluge građanima i privredi pa iskustva pokazuju da davanje takve vrste monopola privatnicima u ruke ne znači ništa dobro ni za građane, ni za društvo. Ono o čemu bi se eventualno moglo razmisliti, naglašava, je manjinska privatizacija odnosno prepuštanje manjinskog udjela privatnim vlasnicima, koji bi onda prvenstveno u svom interesu insistirali na efikasnosti poslovanja, modernizaciji i podizanju kvaliteta rada u tim preduzećima.
Međutim, da bi navedeno uspjelo, prvi i osnovni preduslov za bilo kakvu promjenu u ovom domenu, ali i u svim drugim domenima, je vladavina prava, koja bi vremenom dovela do odvajanja politike od ekonomije.
Čavalić kao ključno vidi razbijanje ciljano plasiranog mita da je riječ o “porodičnom srebru” tj. preduzećima koja pripadaju svim građanima, jer stvarnost pokazuje da je prije riječ o “izbornom” ili “stranačkom plijenu”.
Njihova mišljena se ipak razlikuju kada je riječ o rješenjima koja bi ponudila nova Reformska agenda, koja sa sobom nosi i neizbježni međunarodni faktor.
“Da li će se neka nova Reformska agenda baviti ovim ili ne, ne znam, ali znam da je svaka reforma dogovorena u četiri oko između domaćih vlastodržaca i međunarodnih birokarata u proteklom periodu neslavno propala i donijela više štete nego koristi građanima i privredi. Kao stvarni rezultat zadnjeg „reformskog procesa“ u BiH imamo novu zakonsku regulativu koja je do kraja derogirala prava radnika i skuplje gorivo zbog povećanja akciza. Rezultat cijelog procesa je još manje vladavine prava u zemlji, još bahatije političke elite, još gori uslovi za život i rad, ekonomija koju i najmanji poremećaj u zemljama sa kojima radimo može da baci na koljena i u krajnjoj liniji egzodus stanovništva”, istakao je Miljević.
Prema mišljenju Čavalića, za rješenje problema ključan je uticaj različitih faktora, pa i međunarodnih: “Kako bi se djelimično riješio ovaj problem, potrebno je djelovanje različitih stejkholdera - međunarodni pritisak - MMF, Svjetska banka, EU, ambasade itd., odlučnost domaćih donosilaca odluka i, konačno, javno zagovaranje - mediji i nevladin sektor. Sve ovo treba da se upakuje u neke nove reformske procese primjerice Reformska agenda 2.0, što se već razmatra, ali ovaj put treba voditi računa o tome da li se predviđene reforme zaista i realizuju”.
Na kraju, ono što je takođe ključno i što ne možemo zanemariti jeste da su snage koje žele istinsku promjenu pristupa i unapređenje društva gotovo potpuno nevidljive i nedovoljne u BiH.
A vrijeme ističe.
U momentu od koga nas ne dijeli puno - da nam najveći broj stanovnika iseli u razvijene zapadnoevropske države - ovi procesi više neće biti ni važni.
Ekonomski stručnjaci prstom upiru u izostanak odgovornosti, ali i nedostatak vizije koji BiH drži zarobljenu u prošlosti, piše BUKA.
