“Upisa moja kćerka desetu desetku ovoga semestra neki dan na četvrtoj godini Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Ostala su joj dva ispita za septembar. „Ja ću to babo položiti bez problema za jedan dan. Čak sam ponijela knjige da ih čitam dok sam na odmoru u Dubokoj“, kaže ona meni.
Njen prosjek je, u ovom momentu, negdje oko 9.9.
„Hoću da provedem dvije sedmice na moru u kući moje drugarice u Dubokoj.“ Duboka, malo mjesto iz kojega se jasno vide prvi obrisi stubova najvećeg mosta na Jadranu, kojega grade Kinezi, svega je nekoliko kilometara udaljeno od Neuma. Unatoč Coroni složim se da Nasiha dvije sedmice provede u Dubokoj. Zaslužila je takav odmor.
24.07.2020. odvezem Nasihu u kliniku Al-Tawil u zgradi Importanne u Sarajevu. Uzmu joj bris i ja platim 40 KM. Nakon toga odnesemo bris na Institut Veterinarskog fakulteta u Sarajevu na Stupu. U banci za to platimo još 202.00 KM. Sve te dokumente i bris odnesemo u Veterinarski institut na Stupu. Ljubazno nas prime i oko 16.00 sati istoga dana izdaju nam potvrdu da Nasiha nije pozitivna na Covid 19. Potvrda važi 48 sati od momenta uzimanja brisa. Sljedeci dan automobilom sa kćerkom Nasihom stignem na granični prijelaz Doljani negdje iza 08.00.
U međuvremenu raspitao sam se pozivom na broj Granične policije BiH sa upitom – da li ja mogu da napravim tranzit kroz dio Hrvatske između Doljana i Neuma bez testa na Covid. Saopšteno mi je da ja, bez nalaza, mogu napraviti tranzit po uslovom da iz Hrvatske izađem u roku od 12 sati. Od raniije mi je poznato da od Doljana do Duboke mogu stići realno za nekih 30-40 minuta. Sa kratkim zadržavanjem tamo i sa vremenom u povratku sve bi zajedno iznosilo nekih sat ipo maksimalno od 12 dozvoljenih za tranzit. Takođe, pretpostavljajući da tranzit znači ući i izaći iz države mislio sam da bih ja, kako bih zaodovoljio formu, morao izaći iz Hrvatske na graničnom prijelazu kod Neuma i onda ponovo ući u Hrvatsku ka Doljanima kao još jedan tranzit – u suprotnom pravcu. Alternativno sam planirao da uđem u BiH kod Neuma i preko Svitave se vratim u Sarajevo.
Na ovaj način ne bih preko Svitave morao ići dva puta istoga dana. Prošli smo BiH stranu granice sa vrlo kratkim zadržavanjem i došli pred rampu granice Republike Hrvatske – u tom momentu jedini automobil na granici je bio moj. Kćerka je pokazala PCR test da je negativna na Covid 19, kao i e mail od vlasnika pansiona u Dubokoj sa rezervacijom. Ja sam rekao da sam u tranzitu i da ću kćerku ostaviti u Dubokoj nakon čega bih se vratio direktno na Doljane ili, ako je potrebno, izaći iz Hrvatske i ući u BiH na prijelazu kod Neuma pa onda se vratiti istim putem ili, ako je potrebno, vratiti se preko Svitave – kao poslednja opcija znajući kako je loš veći dio tog puta.
Sve sam to pojasnio službenicima Republike Hrvatske na graničnom prijelazu nakon što su mi oni tražili test na Covid 19. Papire moje kćerke su ocijenili urednima osim što su joj rekli da joj nedostaje uplatnica na žiro račun vlasnika pansiona u Dubokoj – iako je moja kćerka predočila službenicima rezervaciju koju je dobila prethodnu noć iz Duboke putem e maila. Unatoč tom „nedostatku“ rekli su da ona može proći granicu, ali da ja ne mogu. Ja sam pitao – da li mogu da se vratim nazad pa da preko Svitave uđem u Neum gdje bismo onda platili taksi koji bi moju kćerku odvezao u Duboku, mjesto svega nekoliko kilometara od graničnog prijelaza kod Neuma.
Ono što je onda nastupilo, a trajalo je nekih petnaestak minuta, ličilo mi je na prelazak granice sa Hrvatskom tokom i neposredno nakon rata. Osjetio sam se ponižen i diskriminiran jer su me ispitivali kao da sam pokusao pociniti krivicno djelo. Službenici su pozvali kolegu koji je po svemu sudeći tu bio kao šef smjene. Čim mi se približio podigao je glas i obraćao mi se isključivo jednim arogantnim tonom, pri čemu nije dopustio da ja izgovorim niti jednu svoju rečenicu do kraja. Njegova komunikacija samnom, koja je bila jednostrana, je bila neljubazna, drska i provokativna. Izmedju ostaloga rekao mi je: „Vi imate tri priče – da ste u tranzitu, da idete u Duboku, da se vraćate istim putem, da cete se vratiti preko Svitave.
Ni vi ne znate gdje ste krenuli.“ Jedva sam se suzdržao. Svaki put kada bih pokušao nešto reći on bi me prekinuo uz komentar – dobićete zabranu ulaska u Hrvatsku. Ja sam nekoliko puta pokušao da kažem – u redu, idem nazad pa ću preko Svitave, pa ću kćerku poslati taksijem iz Neuma u Duboku jer je to svega nekoliko kilometara od granice.
On je komentarisao – „Ma nemoj, nisam znao da je Duboka svega nekoliko kilometara od granice. Vi ne znate ni gdje ste pošli i imate tri različite priče pa će vam stoga biti zabranjen ulaz u Hrvatsku“ – ponovio je nekoliko puta uz komentar kako moja kćerka može dalje, ali da ja ne mogu. Meni udaljavanje sa granice, odnosno povratak na teritoriju BiH uopšte nije predstavljao problem i jedva sam čekao da mi se dozvoli da okrenem auto i krenem nazad – nakon čega bih onda išao preko Svitave ili bih kćerku poslao taksijem u Duboku iz Čapljine.
Nije mi zasmetalo to što me je taj službenik Republike Hrvatske odlučio vratiti nazad unatoč službenoj informaciji da je tranzit kroz Hrvatsku dozvoljen u trajanju do 12 sati, već mi je jako zasmetao način i ton kojim mi se taj službenik obraćao – kao kriminalcu ili šverceru koji pokušava preći granicu Hrvatske sa nekom kriminalnom namjerom. Ponavljao je kako ja imam - tri priče u vezi prelaska granice, te će mi zbog toga biti uskraćen ulazak u Hrvatsku. Kakve ja to tri priče treba da pričam da bih odvezao kćerku u Duboku, nekih 30 km udaljene od graničnog prelaza?
U jednom momentu taj me je službenik toliko maltretirao da sam se počeo tresti, okrenuo mu ledja i sjeo u auto da se smirim ne znajući pri tome u kojem pravcu ja mogu svoj auto da odvezem, dakle ne znajući niti da li mi je dozvoljeno da se vratim u BiH. Moja kćerka je, suzdržavajući se od uzbuđenja koje je ponašanje ovog bahatog službenika stvorilo kod mene i kod nje, a imao sam utisak i kod njegovih kolega na graničnom prijelazu koji su sutjeli, ovome rekla: „Gospodine, mi smo na internetu pronašli informaciju da je dozvoljen tranzit kroz Hrvatsku u trajanju od 12 sati“.
Ovaj je uporno ponavljao da ja nemam pravo na tranzit i da – ja imam tri priče u vezi toga gdje sam krenuo: te sad hoćeš tranzit, te sad hoćeš u Neum, te sad hoćeš da skreneš u Duboku. „Ni ti ne znaš gdje ćeš“ meni će on. Jedva sam se suzdržao da ne reagujem na primitivan način na koji se taj službenik sve vrijeme prema meni ponašao i rekao sam mu: „Ja poštujem vašu državu.
I vi kao službenik te države ste dužni meni da pružite informaciju ne samo o tome šta ne mogu već i tome šta mogu“ – dakle ne samo šta mi nije dozvoljeno već i šta mi jeste dozvoljeno, koje su mi opcije na raspolaganju. Nakon toga je njegova kolegica, kao najmlađi službenik u smjeni, prišla meni i kćerci i pokazala nam kako možemo da napravimo polukružno skretanje i da se vratimo u BiH. Nas dvoje smo to jedva dočekali. Upalio sam auto i odvezli samo se u Čapljinu gdje sam našao taksistu (sa dvojnim državljanstvom) koji je onda moju kćerku odvezao u Duboku za jednu pristojnu cijenu.
Sve dok se nisam vratio u Sarajevo nisam prestao razmišljati o postupcima i manirima onog službenika na hrvatskoj granici u Doljanima.
Prepričao sam ženi cijeli događaj nakon čega je ona rekla: Nećemo više na odmor ići u Hrvatsku. Ja već nekoliko godina ne idem na odmor u Hrvatsku vec ga provodim u Žepi pa mi to ne predstavlja nikakav problem, ali mi nad glavom visi pitanje – unatoc nervozi koju je uzrokovala Corona, ukljucujuci tu i sluzbenike na granicnim prelazima u Hrvatsku, kako ta drzava misli zadrzati svoje „stare“ goste iz BiH ako je na ovakav nacin „reklamiraju“ njeni bahati sluzbenici?”
