Posebno je kritično u Livnu, Glamoču, Drvaru, Kupresu, Sanskom Mostu, Bihaću, te Bosanskom Grahovu i Petrovcu. U Sanskom Mostu, koji je ostao bez 8.000 ljudi, investitori iz Njemačke otvorili su tri fabrike, ali ne mogu doći do radne snage.
Slično je i u Bosanskom Petrovcu. Ovdje je u novootvorenoj fabrici zaposleno oko 100 ljudi. Ta brojka nije dovoljna, ali se više niko ne javlja na oglase za slobodna radna mjesta.
“U Sanskom Mostu, te Bosanskom Petrovcu imate više oglasa za posao nego stanovnika, dolazi radna snaga iz okolnih gradova, ali ni to nije dovoljno da se popune kapaciteteti ovih fabrika”, saopštila je za Buku najnovije podatke sa terena Mirhunisa Zukić, predsjednica Unije za održivi povratak i integracije u BiH, sa kojom smo, između ostalog, razgovarali i o razlozima odlaska, zemljama u koje građani BiH odlaze, te reakcijama institucija.
Da li su niske plate možda razlog zašto se ljudi ne javljaju na oglase za posao?
Nije u pitanju plata, jednostavno nema ljudi. Otišli su. Mi smo ove gradove obišli prije desetak dana, razgovarali sa građanima, predstavnicima lokalne zajednice, NVO sektora i moram reći da smo se jako iznenadili ovim pojavama, odnosno u kojoj mjeri su one izražene. Ovako se nešto po prvi put dešava u BiH u ovakvom broju i ovako intenzivno. Pogledajte škole, koliko ih se zatvorilo. U Bosanskom Grahovu je katastrofalna situacija, srednjoškolci odlaze u Drvar jer nema dovoljno djece da bi se mogla formirati odjeljenja. U Bihaću je takođe loše, tri razreda prvačića po 17 učenika u razredu. U Posavini imate čitava sela prazna, sablasno ih je vidjeti po noći.
Iz kojih mjesta u Republici Srpskoj je zabilježen masovan odlazak?
Foča, Han Pjesak, Čajniče, Teslić, Rudo, Rogatica, Ribnik, pa čak i Prijedor i Trebinje. Navešću samo primjer jednog malog mjesta Kopača pored Goradžda koje je ostalo bez 227 stanovnika. To je ogromna brojka za jedno malo mjesto.
Imali ste priliku da čujete priče ljudi, njihovo razmišljanje, razloge zašto odlaze, gdje odlaze?
Odavno više nije samo posao razlog odlaska. Sve češće slušamo priče da ljudi odlaze zbog potpune nesigurnost u budućnost na ovim prostorima, tako da naši građani sve lakše donose odluku za odlazak i prihvatanje poslovnih ponuda iz evropskih zemalja, najčešće Njemačke, ali i Francuske. Naime, zanimljivo je da u Francusku odlazi stanovništvo iz Sjeveroistočne Bosne-Zvornik, Bratunac i Srebrenica. Pored ove dvije zemlje tu su i Austrija, Norveška, Švedska.
Takođe odlazi nam ogroman broj žena koje se prekvalifikuju i završe kurseve jezika, ovdje konkretno mislim na odlazak medicinskih sestara, njegovateljica u Njemačku. Poslije toga povuku cijelu porodicu. A najveći problem je upravo taj odlazak kompletnih porodica. Od sredine 2013. godine do sredine 2019. otišlo je preko 210 000 ljudi, što je jako puno.
Dugo se bavite problematikom odlaska, pa možete li nam reći zbog čega vlasti ignorišu ovaj problem i zašto ne odlučuju da zadrže ljude?
Mi smo više puta snažno reagovali prema institucijama da se nešto poduzme, da bi se oni bavili isključivo pitanjem kako smo mi došlo do tih brojeva. Onog trenutka kada je sam Eurostat saopštio da je preko 234 000 građana ove zemlje istu napustilo, ućutali su se. Ne spominju ni brojke, ni rješenja.
Zašto?
Zato jer mi nemamo kazne, ni sankcije. Mogu raditi, ali i ne moraju. Mogu zaustaviti odlazak i ne moraju, mogu formirati vlast i ne moraju. Mogu i da rade i da ne rade, a lakše je primate platu i ne raditi ništa. Pa, evo, samo pogledajte situaciju sa povratnicima koji se takođe trajno iseljavaju, jer ovdje nisu imali ono što im je obećano, povratak sa svim elementima potrebnim za dostojanstven život Mi i dvadeset i kusur godina od rata imamo kolektivne centre, država se zadužila kod Centralne evropske banke, i taj proces toliko sporo teče da ne znam kako donatori nisu poduzeli određene sankcije. U susjednim zemljama sve se to daleko bolje i brže odvija.
Koji je razlog tolikog kašnjenja?
Institucije kažu da je do administracije koja je spora i komplikovana. Takve tvrdnje su zaista poražavajuće.
I na kraju, šta su vam ljudi u direktnoj komunikaciji govorili, šta bi ih ovdje moglo zadržati? Ko zna, možda pročitaju oni koji bi trebalo već odavno to da znaju.
Ono što narod traži je dajte nam šansu, obezbijedite normalizaciju životnih uslova, priliku da živimo od svoga rada, mijenjanjem sveukupne klime i ambijenta u BiH. Građani nam često kažu da nije sve u novcu, poslu, već da veliki dio problema leži u atmosferi koja predugo vlada u BiH. Smeta im što se zakoni ne provode, što nema sankcija za one koji ne rade po zakonu. Smeta im što neko prima platu za posao koji ne radi profesionalno, smeta im što se neko zaposli preko noći i to na radno mjesto za koje nije kvalifikovan, ali je politički podoban. Smeta narodu nepravda, želi osjećaj bezbjednosti, zaštićenosti.
