Akademik Mirko Pejanović, ratni član Predsjedništva BiH i član Predsjedništva SDP-a BiH, dopisni član ANUBiH, osvrnuo se u intervjuu za Klix.ba na previranja u vezi promjena izbornog zakonodavstva, navodeći da se nigdje na svijetu, naročito u demokratskom, u izbornoj godini ne mijenja izborno zakonodavstvo.
Osim toga, akademik Pejanović se osvrnuo na ograničenja Dejtonskog ustava, opasnost etno-nacionalnih politika i stranaka, njihovu zaostavštinu nakon višegodišnje vladavine, historijskom izazovu građanskih stranaka, kao i na promociju svoje knjige "Država BiH i demokratija".
Profesore Pejanoviću, mislite li da će predstavnici vladajućih stranaka uspjeti pravovremeno (pet mjeseci prije izbora) da izmijene Izborni zakon?
Vladajuće stranke su otišle stranputicom kad su odlučile da prave promjenu Izbornog zakona u godini koja je izborna. To nigdje u svijetu nema, pogotovo u demokratskom svijetu. Realno je očekivati sljedeće: vladajuće stranke nemaju većinu u Parlamentu nizašta, a za ovo pitanje ponajmanje. Očekivati je da međunarodna zajednica izvrši pritisak da se izvrše promjene Izbornog zakona u dijelu kojeg je naložio Ustavni sud BiH u vezi izbora u Dom naroda i u vezi Grada Mostara.
To nije dopušteno, a na to upozoravaju i međunarodne institucije i čude se da jedan grad nema vlast tolike godine. Ne samo da to nije dopušteno, nego to treba zaustaviti, presijeći. To je trebalo davno zaustaviti pa čak i po cijenu da HDZ i SDA, kao vodeće stranke u tom gradu, dobiju crveni karton da ne mogu izaći na izbore.
Netom poslije rata se u intelektualnim krugovima često provlačila teza da dejtonsko ustrojstvo nije toliko problematično koliko je problematično to što se ne može osigurati provedba tog ustrojstva. Čini se da još nikad nismo uspjeli prevazići "porođajne muke". Je li do Dejtonskog ustava, ili ipak do nas?
Dejtonski ustav jeste po konstrukciji, po svojoj sadržini i strukturi, nešto što je ograničenje za razvoj funkcionalne države Bosne i Hercegovine. Ali, treba otvoriti oči i građanima reći: najveće ograničenje za razvoj države BiH je etnički pluralizam i etno-nacionalne politike, koje vode etničke stranke. Unutar tog etničkog pluralizma stranke nemaju konsenzusa o državnom razvoju Bosne i Hercegovine. I nemaju stabilne parlamentarne većine i nemaju stabilnu vladu.
Promjene se mogu desiti jedino kada građani daju nešto više povjerenja strankama ljevice i građanskim strankama, i da se okrnji ili ukine betonirani etnički pluralizam i betonirana politička moć etničkih stranaka. Jer ona prije ili kasnije vodi etničkoj teritorijalizaciji i podjeli države BiH.
Ali i građanske stranke imaju svoju odgovornost!?
Stranke ljevice i građanske stranke sada imaju historijski izazov da polože ispit iz odgovornosti.
Na protekloj sesiji Kruga 99 iznijeli ste tezu o permanentnoj krizi bh. društva i države u vremenu vladavine etno-nacionalnih stranaka. Šta podrazumijeva argumentacija za tu tezu?
Politike etno-nacionalizma znače smrtnu opasnost za BiH i njenu opstojnost. Ako bi se u ovom pravcu nastavila politika, sa ovim posljedicama i sa ovim vladajućim strankama, onda smo u izgledu da ova država ostane bez svojih građana, a time i bez svoje opstojnosti. Neko je rekao da zbog demografije mogu nestati zemlje, a evo mi svakodnevno svjedočimo da nam odlazi najsnažniji i najvažniji dio društva. To su ljudi sa svojom mladošću i sa svojim znanjem. Ta opasnost je tu i samo je pitanje možemo li je izbjeći, promijeniti.
Upozorili ste na opasnost narastanja siromaštva u bh. društvu, eskalaciju iseljavanja mladih i dalju etničku teritorijalizaciju i destrukciju države BiH. Zašto etno-nacionalizam u dugom trajanju donosi smrtnu opasnost za BiH i njenu opstojnost?
Od 22 godine, koliko je proteklo od Dejtonskog mirovnog sporazuma i koliko živimo u miru, 16 godina su vladale etno-nacionalne stranke. Saldo njihove vladavine je egzodus u iseljavanju omladine i građana u traženju ekonomske egzistencije, naročito posljednjih godina. Potpuno zamiru inostrane investicije u Bosni i Hercegovini, jer se ove stranke uglavnom ne mogu složiti o najvažnijim pitanjima državnog razvoja BiH, a ne slažu se legalno jer neće da na početku bilo kog mandata uspostave koalicionu parlamentarnu većinu i jasno određenje koja pitanja će rješavati i do kada će ih riješiti. Dakle, to su sve elementi permanentne krize. Zato ove stranke imaju najveću odgovornost za nastanak te krize i za stanje u državi BiH.
Neko je ovih dana objavio, to su sve procjene, da je do jula prošle godine iseljenjo 150 hiljada ljudi u vremenskom periodu od godinu, godinu i po, a da je u 2017. godini samo iz Posavskog kantona iseljeno 10 hiljada ljudi. Šta više da se dogodi pa da ne bude alarmantno u ovoj zemlji? Niko se u vlastima o tom pitanju ne osvrće.
Kako gledate na ulogu Republike Hrvatske i Republike Srbije na političke prilike u Bosni i Hercegovini?
Odnos susjednih država prema BiH treba da bude bez paternalizma. Ako nas nadalje budu uzimali kao ravnopravnog državnog subjekta, onda će ti odnosi da se razvijaju povoljno i uspješno.
Za sada imamo nešto drugo u tim odnosima. A najčešće imamo da se stranačke vođe u Hrvatskoj informišu i govore o stanju u Bosni i Hercegovini preko svojih stranačkih kolega i pristalica, onih koji vode HDZ u BiH. Isto to imamo i u Srbiji. Predsjednik Aleksandar Vučić najčešće razgovara s Miloradom Dodikom kao vođom najveće stranke u RS, a vrlo rijetko dolazi u Sarajevo i razgovara s državnim rukovodstvom. To je naša slika i prilika, treba je izmijeniti.
Svoju knjigu "Država BiH i demokratija" preveli ste na engleski jezik. Kada će biti upriličena promocija?
Od više promocija, od kojih su neke već održane, izdvojio bih onu zakazana za 9. april u Delegaciji Evropske unije. Knjigu će predstaviti šef Delegacije Evropske unije u BiH Lars-Gunnar Wigemark i prof. dr. Asim Mujkić.
