Ne tako davno, Bakir Izetbegović je najavljivao svoj odlazak na noge Aleksandru Vučiću, u Beograd, iako je taj predsjednik Vučić bio vrlo aktivan učesnik agresije na BiH i svejedno što i danas ima svoje marljive izvođače radova na rušenju BiH. Tada sam napisao tekst „Put u Kanosu“, pokazujući kako je to i povijesni simbol samoponiženja, servilnosti, priznavanje poraza.
No, gospodin Izetbegović sada ponovo najavljuje svoj susret s Vučićem, a već ranije smo čuli kako je govorio – pa eto, ne mora taj susret biti baš u Beogradu…
Izetbegović nije shvatio suštinu poruke koju sam mu uputio, iako znam da je ogroman dio bh. javnosti podržao moje odvraćanje Izetbegovića od višestruko negativnog njegovog susreta s Vučićem, a on – po svemu sudeći – ne odustaje od toga: izgleda da ne odustaje od saradnje s Vučićem na štetu BiH. Kako to ne shvaća taj čovjek?!
Gopodine Izetbegoviću, tim eventualnim susretom nanosite nemjerljivu, povijesnu štetu državi BiH pa i Bošnjacima, naravno. Tom posjetom sve činite tačno tako kako odgovara Vučićevim planovima u vezi s BiH i kako stoji u uputstvima Memoranduma II.
U diplomatiji je normalno da predsjednik razgovara s predsjednikom, a Vi to niste – niste predsjednik države. Vučić hoće da BiH svede na Bošnjake, potom Bošnjake na SDA, a šefove partija na plemenske poglavice. U Memorandumu II SANU tačno stoji uputstvo da treba zaobilaziti i destruirati institucije BiH, a tim susretom Vi podržavate upravo to uputstvo iz Memoranduma.
On – po svemu sudeći – ne odustaje od toga: izgleda da ne odustaje od saradnje s Vučićem na štetu BiH. Kako to ne shvaća taj čovjek?!
Vučić je na čelu države koja je izvršila agresiju na BiH, i šta Vi imate s njim pregovarati?! Tako mu dajete, javno i zaobilazeći institucije države, lažni legitimitet da odlučuje o sudbini države BiH pa i Bošnjaka, a tu državu upravo tako Vi politički totalno devastirate i degradirate. Na taj način afirmirate tezu o bezizlaznoj podijeljenosti BiH na tri naroda, ponižavajući sve druge (tzv. ostale), osujećujete građanski model države što je ideal većine njenih građana.
Nama ne treba onakva vrsta „pomirenja“ Bošnjaka i Srba kakvu lažno zagovara Vučić – nama treba kreativan suživot sa svima, treba nam država koju će prema svima vanjskim subjektima zastupati i predstavljati državne institucije, a ne individuumi koji misle da su važniji od institucija.
Zapamtite jedno univerzalno, vječno i blagotvorno pravilo: Svaki pojedinac vrijedi samo onoliko koliko je svojim potencijalima obogatio institucije. Vaši eventualni razgovori s Vučićem predstavljali bi ogromnu štetu koja se, na taj način, nanosi državi, njenim institucijama, njenoj budućnosti, pa i Bošnjacima, dabome i u krajnjem rezultatu.
Nemate pravo na takve sudbinske povijesne greške, gospodine Izetbegoviću!
Žao mi je što Vam ipak moram javno reći:
Ne činite te stvari, gospodine Izetbegoviću! Okanite se uloge glavnog pregovarača jer to nije u interesu BiH ni Bošnjaka. Sačuvajte dostojanstvo i svoje i svoga naroda. Svim ovim pregovaračkim akcijama osujećujete budućnost države BiH pa ćete time – budite sigurni – i sebe samoga izložiti teškoj osudi i suvremenosti i povijesti!
Nama ne treba onakva vrsta „pomirenja“ Bošnjaka i Srba kakvu lažno zagovara Vučić – nama treba kreativan suživot sa svima, treba nam država koju će prema svima vanjskim subjektima zastupati i predstavljati državne institucije, a ne individuumi koji misle da su važniji od institucija
Spašavajte institucije države dok još ima ovo malo vremena za ovu napaćenu zemlju!
Vjerujem da je korisno još jednom predočiti javnosti taj moj tekst „Put u Kanosu“ jer se najavom pregovora/razgovora Vučića i Izetbegovića kontekst „reprizira“. Ko zna po koji put…
Naziv italijanskog zamka u Kanosi u blizini Parme postao je metafora za samoponiženje, kada ga je 1077. godine pohodio njemački car Hajnrih IV da bi se ponizno pokorio papi. U novijoj historiji nema primjera da je žrtva nečije agresije prva pošla na noge agresoru, već je uvijek bilo obrnuto. Nakon strašnih napada Informbiroa na Jugoslaviju, nije prvi Tito otišao u Moskvu već je prvi u posjetu Titu došao Hruščov; poljski državnici nakon drugog svjetskog rata nisu odlazili u Njemačku, već je Vili Brant prvi posjetio Varšavu i poklonio se žrtvama fašizma; SAD su od 1949. držale Kinu pod blokadom, ali nije prvi Ču En Laj otišao u SAD, već je Ričard Nikson prvi došao u Peking na poklonjenje i pomirenje…
Takav oblik pokornosti i samoponiženja najavljen je upravo ovih dana izjavom predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da će mu u Beograd, na noge, doći i Bakir Izetbegović – bivši član Predsjedništva BiH i predsjednik SDA a nakon što će obaviti razgovor s Miloradom Dodikom koji mu, naravno, također dolazi na noge – po njegov sud, mišljenje, po njegovu odluku o sudbini navodno suverene BiH a u kojoj je on član Predsjedništva. Da stravičnih li paradoksa!
Istina, Vučić je već dolazio u BiH, ali nikada nije priznao genocid koji je u njoj počinjen. On preko Dodika uporno destabilizira BiH pokazujući i ovim pozivom Dodiku i Izetbegoviću da ima presudan utjecaj na zbivanja u BiH. Ne znamo u ovome času da li će se Izetbegovićeva posjeta Vučiću u Beogradu realizirati, ali ma šta bi ona značila, u kakvom je kontekstu i kakve bi sve efekte imala ako do nje dođe. Stoga bi bilo dobro da Izetbegović ne otputuje na noge tome Vuku koji se prijetvorno predstavlja deminutivom VUČIĆ.
Okanite se uloge glavnog pregovarača jer to nije u interesu BiH ni Bošnjaka. Sačuvajte dostojanstvo i svoje i svoga naroda. Svim ovim pregovaračkim akcijama osujećujete budućnost države BiH pa ćete time – budite sigurni – i sebe samoga izložiti teškoj osudi i suvremenosti i povijesti!
Bio bi to Izetbegovićev put u Kanosu: put poniženja i još ponečega:
1. Izetbegović bi morao znati da nema legitimitet da on sam predstavlja BiH, niti Bošnjake te da on sam ne može pregovarati o njenoj sudbini. Kad god sām pregovara o sudbini BiH, time pokazuje, zapravo, da se ne može vjerovati ni njemu ni njegovoj partiji.
2. Eventualnim odlaskom u Beograd da pregovara o sudbini državnost BiH – na noge Vučiću – on problematizira suverenost vlastite zemlje, priznajući tom posjetom sudbinski utjecaj predsjednika susjedne zemlje u kritičnom trenutku za BiH.
3. Bilo bi to njegovo putovanje u Kanosu – pokorno i na noge osobi i Predsjedniku čija zemlja je izvršila agresiju na BiH i koja ja na najvećim međunarodnim sudskim instancama osuđena za nesprečavanje genocida u BiH, osobi koja je i lično ratovala protiv BiH, u agresijskom pohodu njegove zemlje i koja je govorila (pamtite li?): „Za jednog Srbina ubit ćemo 100 Bošnaka“. (Sile konteksta tjeraju nas da se prisjetimo debakla revizije bosanskohercegovačke tužbe za genocid.)
4. Zabluda je ako misli gospodin Izetbegović da bi njegova (eventualna) posjeta moga presudno utjecati na Vučićeve namjere i odluke.
5. Odlaskom u Beograd, on bi dao za pravo svima onima koji nas ovdje u BiH (a takvih ima i u međunarodnoj zajednici) smatraju zaraćenim plemenima koja predstavljaju trojica poglavica. Takav tretman toga Trojca nanosi svim građanima i državi BiH ogromnu štetu, a toga bi državnik morao biti svjestan.
6. Odlaskom u Beogradu – na noge Vučiću – u ovome času i u ovome kontekstu Izetbegović bi pružio ruku spasa Dodiku koji je jednom nogom već nad političkim ambisom i koji je zaslužio da se surva, a to ne bi bilo prvi put da mu Izetbegovićeva partija pruža ruku spasa u odsudnom trenutku: taj Trojac („Sveto Trojstvo Bosansko“) djeluje vrlo uspješno na principu uzajamnih interesa; oni su istinski partneri u smislu da rade jedan u korist drugoga. To je načelo njihova već preduga opstajanja.
7. Odlaskom u Beograd, Izetbegović bi, dakle, spašavao Dodika, svoga provjerenog partnera (što znači i sebe samoga), ali bi – pored njih dvojice glavni politički profiter bio upravo taj prijetvorni Vučić: on bi se uvjerljivo predstavljao međunarodnoj javnosti kao mirotvorac iako to nikada nije bio. Danas u Evropi nema vještijeg političara od njega koji umije praviti politički kapital čak i niodčega.
8. Najzad, taj Izetbegovićev eventualni „put u Kanosu“ bio bi strašno poniženje i države i naroda. Razgovarati treba, itekako, ali postoje uvjeti pod kojima se to čini. Upravo međunarodna praksa koju sam na početku spomenuo svjedoči o tome kako se može voditi uspješan dijalog samo pod uslovom da agresor prizna grešku i da svoga partnera ne ponižava. Vučiću nijedna od tih vrlina ne pripada.
