Nurija i njegova supruga Devleta, imali su osmoro djece, četiri sina i četiri kćerke. Zajedno sa Nurijom u trenutku smrti, bio je njegov sin Sead, koji je tada bio partizanski borac, a kasnije ljekar. Unuk Nurijine kćerke Sadete je Vuk Jeremić, srbijanski političar i diplomata, bivši ministar vanjskih poslova Republike Srbije i bivši predsjednik Generalne skupštine OUN.Također, iz brojne porodice Pozerac, potekli su i braća Hamdija i Hakija, koji su obavljali visoke državne i partijske funkcije u SFRJ i SR BiH. Oni su bili djeca Nurijinog brata Mehmeda (Mehe).
Nurija je najprije bio učitelj, a kasnije se počeo baviti politikom. Prvi ozbiljniji politički angažman bilježi 1939. godine postavši poslanik u cazinskom srezu, lokalnom zakonodavnom i administrativnom tijelu bez značajnijih ovlasti i dopuštenja. 1941. godine povezao se s partizanima i priključio se Narodnooslobodilačkom pokretu (NOP), a 1942. godine bio je izabran za predsjednika Narodnooslobodilačkog odbora (NOO) u Cazinu. Bio je učesnik i na Prvom zasjedanju Antifašističke skupštine narodnog oslobođenja Jugoslavije, održanom 26. i 27. novembra u Bihaću gdje jeizabran za potpredsjednika Izvršnog odbora AVNOJ-a.
Ustaški poglavnik Ante Pavelić poziva jedanaest političara, bivših pripadnika JMO-a da budu članovi Sabora novoformirane Nezavisne države Hrvatske. Iako nije bio oduševljeni ustaša, Kulenović prihvata i biva imenovan za potpredsjednika Vlade. Nepovjerenje je bilo uzajamno. Kulenović je posjetio Nuriju Pozderca u Cazinu, “prenio selame od poglavnika” i ponudio mu mjesto u Vladi NDH, koristeći Pavelićev šablon o muslimanima kao hrvatskom cvijeću.
Pozderac se zahvalio i “počast” odbio, uz jedino logično objašnjenje: “Selam ćeš i ti poglavniku, ali u takvoj će državi, Džafere, nakon što završe sa Srbima na red doći i ‘cvijeće’“.
Muslimani su u vrtlogu suprotstavljenih sila borili se u svim vojskama: ustašama, Hitlerovoj armiji i četnicima, bili su i žrtve svih strana. U drugoj polovini 1941. godine , kada je bilo moguće partizane izdvojiti od ostalih, jer nisu vršili zločine, počeli su intenzivnije stupati u Titovu vojsku. Teško je bilo uvjeriti ulemu u BiH da je budućnost njihovog naroda u komunizmu, što su čitali kao ateizam: sistem protiv Boga i ljudi.
Nurija Pozderac teškom odlukom bira partizane, iako nikada nije postao član Komunističke partije. Bio je vjernik, vjerovao u Boga i Njegovo određenje. Broz, koji je sa svojom pratnjom iz Bihaća u Cazin, tada se prvi put obratio velikom skupu muslimana, pokušavajući ih, bilo je jasno, pridobiti na svoju stranu.
Zašto je Broz baš u Cazinu i pred Bošnjacima premijerno obznanio ko je, teško je reći. Na improviziranoj bini postavljenoj na raskrsnici u centru grada s njim su stajali: dr. Ivan Ribar, predsjednik Prvog zasjedanja AVNOJ-a, i Nurija Pozderac koji je otvorio zbor riječima: "Selam alejkum, braćo muslimani".
Partizanski vrhovni komandant, do tada jedino poznat po misterioznom nadimku Tito, tek je druge ratne godine riječima: "Ja sam Josip Broz, metalski radnik, Hrvat iz Zagorja" u Cazinu prvi put javno razotkrio svoj identitet. Krajišnici su se tada okupili u velikom broju iz dva razoga, prvo da se uvjere da stvarno postoji a drugo da čuju šta to ima za reći.
Marta 1943. godine. bio je učesnik četvrte neprijateljske ofanzive poznate kao „Bitka na Neretvi“ , a 8. juna iste godine biva ranjen tokom pete neprijateljske ofanzive poznate kao „Bitka na Sutjesci“.
12 . juna 1943. godine umro je od zadobijenih rana na Dragoš-Sedlu, tu je i ukopan. Zajedno sa Nurijom u trenutku smrti, bio je njegov sin Sead, koji je tada bio partizanski borac, a kasnije ljekar. Njegova porodična kuća u Cazinu je marta 2009. godine proglašena za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine, poznata pod nazivim „Kuća Nurije Pozderca“.
25. septembra 1944. godine ukazom Predsjedništva AVNOJ-a posmrtno je odlikovan Ordenom narodnog oslobođenja za zasluge u ratu.
Memorijalna ustanova za žrtve i heroje holokausta „Jad Vašem“ iz Izraela je 2012. godine Nuriji i njegovoj supruzi Delveti posthumno dodijelila nagradu medalju „Pravednik među narodima“ i Povelju časti jer su 1941. godine spasili grupu Jevreja, koja je uspjela pobjeći iz transporta za koncentracioni logor Jasenovac.
