Godina pandemije bila je posebno teška za stočare

pp
Višegodišnji problemi stočara s područja Gornjovrbaske regije, u pandemiji su postali još izraženiji. Iako su, na sreću, uobičajene sezonske zarazne bolesti uglavnom zaobišle stada, otežan plasman proizvoda i veće cijene stočne hrane, ugrozile su djelatnosti od kojih uglavnom žive.

Godina pandemije za Amera Haračića iz bugojanskog sela Vranci, koji se uzgojem ovaca i muznih krava bavi već decenijama, bila je posebno teška. Iako im je izolacija pomogla u zaustavljanju širenja uobičajenih zaraznih bolesti životinja, zbog kojih su prethodnih godina morali uništavati svoja stada, donijela je nove probleme. 

„Mliječni proizvodi su raspolovljeni, cijene ostale iste. A koncentrovana hrana i žitarice su počele već da rastu. Pitanje je kako će se započeti proizvodnja za sljedeću godinu“, kaže on.

Za razliku od prethodnih godina, poticaji sa svih nivoa su isplaćeni. No, i to im ne garantuje da će uspjeti preživjeti godinu. Jer pandemija im je, kažu, dodatno otežala plasman proizvoda.

„Hraniš bika godinu dana i poslije godinu dana ga daš za 3,5 marke - džaba si ga hranio. Ne može mi pomoći ni Federacija ni Općina kad ja gubim na jednom biku po pola marke, 250-300 maraka“, priča Amir Mlaćo, poljoprivredni proizvođač.

Iako težak, plasman proizvoda obavezuje ih da se redovno brinu i o zdravstvenom stanju stada, što iziskuje dodatne troškove. Što se toga tiče, protekle godine bili su mirni.

„Sve je pod kontrolom, vadimo svake godine krv, nalazi se vade na brucelozu i ove ostale bolesti, zasad nije bilo nikakvih problema“, dodaje  Mlaćo.

Veterinar Sanel Alagić ističe kako su imali samo jedan slučaj bruceloze: „Postupili smo u skladu sa zakonom, proveli mjere kako se neškodljivo uklanja životinja. Za ovu godinu smo predvidjeli malo jača istraživanja, ali ovo do sad što smo iskontrolirali - stanje je jako dobro“.

Svijetla tačka je azil u kojem je tokom godine pandemije zbrinuto oko 400 pasa iz nekoliko općina, a time spriječeno širenje zaraznih bolesti koje bi pored životinja, ugrozile i zdravlje ljudi.

„Mi nismo odustajali od naših cuka, mi smo bili redovni gore, cuke su hranjene. U toj pandemiji, kad nismo mogli nigdje ići, meni su cuke - ne da ja idem njih hraniti i da ja njima pomažem, nego oni pomažu meni. Oni meni dođu kao pozitivna neka terapija“, priča Mevlija Vuković, volonter Udruženja za zaštitu životinja Flekica Bugojno.

Koliko i briga o vlastitom zdravlju u doba pandemije, toliko je Bugojancima, kažu, važna i briga o životinjama, jer za više od 350 porodica koje se bave ovčarstvom i proizvodnjom mlijeka za otkup, one znače opstanak.