Kako je moguće, postavlja pitanje skromni potpisnik ovih redova, da neko zbog svog mišljenja u javnoj sferi dobije tek tako otkaz. Pa lijepo ili preciznije grozno, piše Al Jazeera.
Genocidnost u poricanju
Entitet RS niti jednog trenutka nije prihvatio, izliječio, zavidao rane i na kraju težio oprostu za one koji su počinili genocid u njegovo ime. Zapravo, naprotiv, režim i sva nesreća svake rukovodeće glave u ovom habitusu jeste pusti fakat da je Republika Srpska, šta god ona bila, slavila i da slavi ratne zločince. Konstantno!
Pa jeste zato Republika Srpska genocidna tvorevina. Dabome, nisu dobri ljudi, nisu jedinke i ljudska bića genocidni, ali pravni subjekt koji niječe zločin i genocid, čak štaviše, koji uzdiže genocidne glave, pa šta je onda, majka mu stara, do li sigurna kuća za genocidnost?
I nije to ništa, najmanje je zapravo u odnosu na sve ove svjedoke genocida, na sve ove postere, bilborde, majice, kozmetiku, pozamanteriju i ostale kozmetičke ublehe koje krasi Karadžićev, Mladićev, Šešeljev ili Čiča Dražin lik.
Složit ćemo se vrlo lako, sva ta političko-vojna menažerija opskurna, koja uživa na grbači narodnoj dok se sprda sa Markalama, Tuzlanskom Kapijom, logorima za nesrbe i na koncu i sa Srebrenicom, šta je nego istinska živa vizuelna himne jedne genocidne tvorevine.
Ako me pitate, da li je moj brat, kum, moja žena, moj profesor, da li su svi oni međaši i tvoritelji nekakve republike genocidne, dabome da nisu. To su samosvjesna bića sa imenom i prezimenom, koje bili donji do leđa za entiteom. Ako me pitate da li ovaj entitet nastanjuje simbioza polupismenih političara i nepismenog puka, koji u genocidnosti kroje svoje trajanje, reći ću da.
A zašto vam sve ovo govirim. Eto taj Srđan, Srđan Šušnica, sin inspektora Miodraga Šušnice, mučki ubijenog od srBskih antiheroja u Banjaluci, koji su običavali ubijati ljude, eto taj Srđan je dobio okaz u entitetskoj firmi te i takve Republike Srpske zato što ju je nazvao, između ostalog i genocidnom tvorevinom.
Sve je leglo na svoje grobno mjesto
Zabrinuo bih se i za Srđana i za njegovo poštenje i ljudskost, e da mu je ta Republika Srpska rekla, 'dokazat ću ti Srđo da nisi u pravu'. Ali, ništa od toga. Ovako, sve je leglo na svoje mjesto da ne kažem na svoje grobno mjesto. Od arhipelaga zločina Tomašice do mezarja Potočara, od buktećih ljudi Višegrada do urbicida Banja Luke i elitocida Prijedora, sve je to genocidno vonjava tvorevina.
Ne zato što je dušmani tako zovu, ne zato što je to hir kakvog bolesnog uma. Ne! Ona je genocidna jer boli žrtve, jer podržava monstrume, jer nipodaštava nevine, jer obožava genocid i vazdiže zločine.
Ne vjerujete?
Pogledajte sa kakvim smećem se filuju mediji, oni na entitetskoj grbači u Republici Srpskoj, od tzv. samogranatiranja Markala i Tuzle, do trajne želje da se Potočari pretvore u “obradivo srBsko zemljište”. Ako to nije genocid u naumu, u umu i u glavi, ne znam šta je onda.
Ne možete živjeti historiografski, hagiografski, na koncu civilizacijski vijek, i da se tako ponašate, a da ne budete prepoznati kao ljudi ili sistem genocidnih namjera. Ne možete! To će vam svako na planeti Zemlji reći, a otkaz Šušnici samo potvrditi.
Ne možete ljude, Srbe iz Republike Srpske nazivati izdajnicima samo zato što zločine i zločince nazivaju pravim imenom. Ne možete Srđanu Šušnici uručiti otkaz zato što je stvar u entitetu nazvao pravim imenom.
Ili možete? Tek tako...
Ali hajmo biti produktivni, emancipovani. Hajmo biti ljudi bez jeda. Ljudi koji gledaju naprijed. Hajmo vratiti Šušnicu u entitetsko preduzeće, u okolinu, u grad, u Banja Luku kako se prije zvalo naselje na Vrbasu. Hajmo javno osuditi sve one koji su u moje, u tvoje, u naše ime počinili zločine i genocid. Hajmo pokazati RS-u da je Šušnica pogriješio i da znamo ko mu je ubio oca.
Ne može!
Naravno da ne može, jer je bilbord “Dobrodošli u Republiku Srpsku”, koj ledi svakom normalnom čovjeku krv u žilama, predstavlja stvarnost života sadašnjeg. Zacementiran. Jednako kao što je Ratko Mladić zacementirani Če Gevara u RS-u.
Pa kako onda da vas čovjek nazove, najiskrenije mi reci Republiko koja to nisi, a najmanje si srpska. Jer sramota je da se istinski predstavnik srpskog roda identifikuje i ime svoje prlja povijesnom nebulozom imena tvoga.
Na koncu, ime Republike Srpske od povijesti i suda niko spasiti neće. I to nije toliko bitno. Bitnije je hoće li stanovništvo, ono srpsko, obraze svoje u očima djece svoje od sramote saprati.
Ako je to sad uopšte i moguće. Za početak, vrati tvorevino Srđana na posao, pa da ne pričamo o genocidnosti.
