Ovakve priče nećete gledati u reprizama sportskih događaja, iako govori o sportistima. Nećete, jer je ovo i svjedočanstvo o nezapamćenom zločinu. To je priča dokumentarnog filma “Tomašica, grobnica fudbalera”.
Da nema tako mračan naslov, uvod u film “Tomašica, grobnica fudbalera”, autora Avde Huseinovića, bio bi dostojan najromantičnijih i najljepših sportskih reportaža.
Na Mataruškom brdu u općini Prijedor prije 1992. godine čak šest sela je imalo svoje fudbalske klubove. Takmičili su se u nekoliko razreda tadašnjeg jugoslovenskog nogometa, a utakmice između ovih sastava bile su poseban događaj na tom podneblju.
Sagovornici u filmu pokušavaju dočarati ljepotu izgubljenog vremena, naglašavajući kako su dueli ovih ekipa imali posebnu draž, ali i kako su protivnici sa travnjaka nakon završetka utakmica uplovljavali u druženja i zajedničko veselje. Cijeli kraj živio je za te mečeve, a neki od fudbalera šest ekipa sa Mataruškog brda vlastitim kvalitetom probijali su se i do tadašnje Prve lige Jugoslavije.
I onda, nakon bajkovitog uvoda, sve se mijenja. Idilu zamjenjuje tama. Mijenjaju se i sagovornici u filmu. Glas počinje da im drhti, oči da se pune suzama. Krenula je agresija.
Dojučerašnje komšije s monstruoznom lakoćom počele su ubijati, za svega nekoliko dana 1.900 ljudi je lišeno života. Među njima i više od 200 fudbalera sa Mataruškog brda. Svega desetak preživjelo, pukom srećom izbjeglo da završi sa nekadašnjim saigračima u masovnoj grobnici Tomašica. Među njima i Amir Kaltak, kojem je život spasila činjenica da je bio dobar nogometaš i da je ranije napustio rodni kraj zbog transfera u Prvu ligu.
No, Kaltakova priča je tek jedna od mnogih iz filma “Tomašica, grobnica fudbalera” koju treba poslušati. Svjedočanstvo o šest klubova, drugarstvu, sportu, ali i nezapamćenom zločinu, pomračenju uma i zvjerskoj brutalnosti. Genocidu. I ne samo to. Ovaj film je upozorenje. Da se nikad nikome i nigdje više ne ponovi.
Dokumentarni film “Tomašica, grobnica fudbalera”:
