Ovih dana navršilo se tačno 25 godina od kako je tadašnji tuzlanski muftija, a danas reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini dr. Husein ef. Kavazović, zajedno sa tuzlanskom delegacijom u kojoj su još bili poslanik Skupštine RBiH dr. Salih Kulenović i Alija Muminović, zarobljen na punktu Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) u Drecelju kod Konjica.
Odvedeni su u logoru Turija, gdje su ostali do oktobra 1993. godine, a zajedno sa njima bio je i francuski novinar Francoise Cheri.
Svijetla ličnost
Iako je bio jedan od najviših vjerskih službenika koji je zarobljen u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, reis Kavazović je u javnosti veoma rijetko govorio o svom logorskom iskustvu u Hercegovini tokom kojeg su ga jednom i tukli, pa je malo onih koji o tome uopće znaju.
A, pogotovo nikada nije koristio ličnu životnu dramu, kao i teško ratno iskustvo njegove porodice, da bi pozivao na nerazumijevanje i netrpeljivost.
Rat, kažu, izbacuje na površinu ono najbolje, ali i najgore u čovjeku. Jedan od onih koji je pokazao istinsko čovjekoljublje nastojeći spasiti ef. Kavazovića bio je Fra Petar Matanović, tada gvardijan Franjevačkog samostana Svetog Petra i Pavla u Tuzli, a danas vikar u Župi Ulice kod Brčkog.
Uprkos ogromnim rizicima koje je u to vrijeme nosila misija spašavanja “drugog i drugačijeg”, bilo koga, a posebno tuzlanskog muftije, pa i optužbi “iz svojih redova” da je “Alijin špijun”, fra Petar je u jeku sukoba Armije RBiH sa HVO-om i Hrvatskom vojskom (HV) nastojao po svaku cijenu izvući ef. Kavazovića iz jednog od logora tzv. Herceg-Bosne.
O fra Petrovim ljudskim podvizima govorio je poglavar IZ u BiH, koji je, ujedno, najbolji svjedok predane misije tog bosanskog franjevca.
“Sudbina je tako htjela da se ja i fra Petar spojimo na takav način, a to je da sam ja 2. maja 1993. godine zarobljen od bojovnika HVO na području Konjica, gdje sam u logoru proveo šest mjeseci, zajedno sa drugim pripadnicima Armije RBiH i civilima. Hapšenje te tuzlanske delegacije, koja je bila civilna delegacija, imalo je odjeka u tuzlanskom kraju. Pojavili su se ljudi i inicijative, a jedan od njih je bio fra Petar Matanović, da se pokuša izdejstvovati kod pripadnika HVO sa područja Konjica oslobađanje delegacija iz Tuzle. Jer, radilo se o civilima i nikakvim vojnim zarobljenicima”, sjeća se reis Kavazović.
Ljudi i neljudi
Bosna i Hercegovina imala je teške trenutke u svojoj povijesti, ističe reis Kavazović, no, dodaje, bilo je u svemu tome i ljudi i neljudi. Ovo je priča o ljudima.
“Neljude bi najprije željeli zaboraviti, ali čini mi se da oni ponekad pretiču ove dobre koji su pokazali svoju ljudskost na najbolji način. Ja govorim o fra Petru Matanoviću, čovjeku koji je tada živio i radio u Tuzli, u tuzlanskom samostanu, koji je u tim teškim ratnim vremenima u tuzlanskom kraju važio kao ugledan čovjek, čovjek koji je zaista bio posvećen razvijanju dobrih odnosa između, možemo kazati, svih naroda u BiH, i Bošnjaka, i Srba i Hrvata. Fra Petar Matanović je jedna svijetla ličnost. Pogotovo ti ratnih događanja”, priča poglavar IZBiH.
Kavazovićev stariji brat Osman, također imam, sjeća se da je vijest o zarobljavanju Huseina ef. Kavazovića bila šok za sve u njihovoj porodici.
“Zavladala je nevjerica. Odjednom se sve prelilo u brigu, bol i tugu jer smo bili svjesni da živimo u jednom veoma teškom vremenu i da događaji koji su se redali na političkom i vojnom polju ne idu u prilog bratu Huseinu, ali ni nama koji smo svakodnevno pratili dešavanja u Hercegovini te osluškivali habere vezane za njega. Jedno vrijeme nismo znali ništa, pa čak ni da li je živ! Vijesti su bivale sve teže i teže. Koliko god smo se trudili da je poštedimo, mama je čula da su ga Hrvati predali Srbima. Pored brige za brata, svi smo povećali pažnju prema našoj majci Saimi te Huseinovoj hanumi Fatimi, djeci Saimi i Kadiri. U porodici se svakodnevno pričalo o bratu i sa zebnjom čekalo njegovo oslobađanje. Međutim sve se rasteglo”, priča nam emotivno Osman, koji je i sam prošao dva logora.
Fra Petar Matanović
Sati su, veli, bili kao godina. U međuvremenu, Muftijstvo tuzlansko, Vlada okruga, komanda 2. korpusa i fra Petar Matanović su se sastali i odredili delegaciju koja će pokušati doći do ef. Kavazovića i ostalih koji su bili zatočeni.
“Bila je ovo ohrabrujuća informacija i svi smo se obradovali. Istina, očekivali smo ovakav sastanak i angažman političkih, vojnih i vjerski dostojanstvenika da pokušaju izdejstvovati pregovore i oslobađanje. I opet su ove vijesti doprle prije do majke nego do nas braće, sestara i rodbine. Uz svo poštovanje ostalih – nadali smo da će angažnam i riječ fra Matanovica biti od posebne koristi. Odjednom je u okruženju zavladao mir, tinjala je nada da će sve krenuti tokom koji smo svi željeli i očekivali”, priča nam Osman.
Reis Kavazović ističe da je fra Petar, zajedno sa ostalim ljudima iz tuzlanskog kraja, dao veliki doprinos kako bi on bio oslobođen.
“On je došao sa delegacijom tuzlanskog okruga. Molio je dole ljude, obilazio, razgovarao. Tražio je da me vidi, da me dovedu iz zatvora… Oni (bojovnici HVO) su to tada učinili i ja sam se susreo sa fra Petrom. Bila su to teška vremena. Teško je njemu bilo svjedočiti ono što je u sebi nosio, a, s druge strane, imati ljude koji su samo gledali priliku da svakog zarobljenika iskoriste za svoje ratne ciljeve. Fra Petar Matanović se tome odupirao, govorio da to što se radi jeste nečasno, da će sve proći i da će doći vrijeme kada će ljudi morati polagati račune za ono što čine. Da je nečasno držati ljude ni krive ni dužne”, navodi reis Kavazović.
Ni majka reisa Kavazovića nije gubila nadu.
“Bili su to teški trenuci, ali mama se oslonila na Allaha i počela da nas tješi, govoreći: “Djeco, molite Boga gdje god bili za brata, njegovu porodicu i za sebe i svoju porodicu, dovite za Bosnu. Imam materinski osjećaj da će se ovo dobro zavrašiti. Ne gubite nadu, ali nemojte ni posustati da se borite za brata”, naveo je brat poglavara IZBiH.
Podsjećao je fra Petar i kako je narod živio u dobrim komšijskim odnosima, te da “treba osloboditi zatočene ljude kako bi se oni vratili svojim kućama”.
“Fra Petar Matanović je jedan iz plejade ljudi koji su svjedočili, prije svega, a ja to tako razumijem, svoju vjeru. Svjedočio vjeru fra Petar na najbolji način. Časno. Pokazivao je veliku odgovornost za sudbine ljudi u ratu. I ne samo kad je u pitanju moj slučaj, već ja znam njegov opći stav o svemu što je bilo tih vremena”, ističe reis Kavazović.
Osman ef. Kavazović dodaje da nikad nisu izgubili nadu da postoje ljudi – da postoje plemeniti ljudi koji se bore za čovjeka. Bio je to, među ostalima, fra Petar.
“Angažman fra Petra Matanovića i grupe ljudi koji su prihvatili i ponijeli breme da pomognu mojem bratu i ljudima oko njega, na koncu urodilo je plodom. Naravno, angažnam fra Petra duboko cijenimo i iskreno mu se zahvaljujemo. Kad god bi se fra Petar tih dana pojavio u sredstvima informisanja, naša majka bi ga prepoznala i poluglasno govorila: “Neka te Bog čuva i nagradi.” Ja sam po prirodi emotivac, kad sam se susreo sa gospodinom Matanovićem, nakon stiska ruke, zagrljaja i nekoliko rijeći zahvale gušio sam se u suzama i nisam mogao da govorim. Na rastanku mi je rekao: “Znam puno o tebi, o braći, o porodici i familiji – znam da je jedan Hrvat bio u vašoj kuci deset dana nakon izlaska iz logora Batković, i dobro je, sve se dobro završilo”, prisjetio Osman Kavazović.
Na koncu, tako je i bilo te je u drugoj polovici oktorba 1993. godine tadašnji muftija Husein ef. Kavazović stigao kući.
Prema riječima poglavara IZBiH, u teškim vremenima u koja živimo, dok svjedočimo uzdizanju novih zala, važno je ukazivati na ljude poput fra Petra Matanovića.
Kavazović nakon puštanja iz logora 1993. godine
“O tome Kur'an govori. Jer, ovozemaljski život nije lahak, za sve se valja potruditi. Život je mučan ovdje. Ti primjeri koji govore o dobroti ljudi, njihovoj nutrini, su jako potrebni jer čovjek se kroz primjere uči dobru”, navodi on.
Osveta je kraj
Prema reisu-l-ulemi Kavazoviću, takvi uzori su nada za cijelu BiH.
“Ako imamo dobre primjere koje možemo isticati našoj djeci, onima koji uče od nas, vjerujem da ćemo u njih zasaditi one mladice koji će ih povezivati kasnije u životu i ukloniti zlo od ljudi. Etika islama se ustvari zasniva na suprotstavljanju zlu. To je nešto što nas je i poslanik Muhamed a. s. učio. Jer, teže se suprotstavljati zlu, nego činiti dobro. Govorimo o fra Petru Matoviću. On se, ipak, suprotstavio zlu. Za to treba hrabrost, odlučnost, to nije lahko, to ne može svako učiniti. Neki izuzetni primjeri ljudski mogu”, naglasio je.
Zato je pozivanje na dobro misija i samog reisa Kavazovića. Bio je u stanju oprostiti.
“Jako je važno da svi, ipak, osudimo zlo. Zlo treba osuditi, ali moramo pozivati na dobro i činiti dobro. Praštati ljudima se mora. Ljudi prave greške i najteže greške. Čovjek je čovjeka spreman i ubiti. Mi to znamo. Objava naša govori o Habilu i Kabilu, o prvom zločinu. Ali, nakon osude i spoznaje zla, u praštanju je život. Život nije i ne može biti u osveti. Osveta je smrt. Kraj. Poslije nje više nema ničega. Praštanje je život. Moramo učiti da praštamo, kako bi se život na zemlji produžio, kako bismo uopće mogli živjeti. Zbog toga je praštanje u svim vjerama, religijama, etičkim sustavima, vrlo važna i bitna stvar. Važno je učiti ljude da moramo praštati. Naravno, ne zaboraviti, zlu se suprotstaviti i osuditi ga”, zaključio je reis Kavazović.
