Pet stoljeća
Vide to svi. I domaćini, i oni koji dođu sa strane, od Bliskog istoka, preko Južne Amerike, pa do Konga.
Pažnju turista najviše privlače muzej i biblioteka u samostanu starom više od pet stoljeća. To nam pričaju Vjekoslav Oroz i Natalija Šimunić, muzejski vodiči. Na ulazu u muzej je suvenirnica. Narukvice, ogrlice, nakit.
- Interesira ih Ahdnama iz 1463. godine. Zanimaju ih predmeti korišteni pri obradi zemljišta i sve drugo što naš muzej ima - kaže Natalija Šimunić.
Govori to i podatak da je od početka godine muzej i samostan posjetilo 3.000 turista iz 30 zemalja!
A imali su šta vidjeti. Rijetka su mjesta gdje se u jednoj prostoriji nalazi toliko vrijednosti. Osim Ahdname, koja je nastala ovako: "Fra Anđeo Zvizdović otišao je u polje Milodraž, gdje je bila utaborena osmanlijska vojska sa sultanom Fatihom. Zamolio ga da mu poštedi katolike, jer odoše svi, osta prazna zemlja. Tad sultan napiše Ahdnamu, ukaz koji se smatra prvom poveljom o ljudskim pravima, i ogrne ga svojim plaštom te obeća slobodu vjere, življenja, obrađivanja zemlje", još su tu Biblija na arapskom jeziku, arapsko-perzijsko-turski rječnik iz 17. stoljeća, najstarija slika iz 1328. godine, herbar iz 1679. i tako unedogled.
A musafirhana. Kuća Salihagića. Kažu da je tu nastala čuvena izreka "Svakog gosta tri dana dosta". Kako?
Legenda kaže da su tu svi bili dobrodošli i mogli su boraviti tri dana. Odmoriti se, uraditi poslove. Svako onaj koji je iskoristio tu blagodat, bio je upisan u knjigu, i nikad više nije mogao doći.
Imaju turisti šta da gledaju i slušaju pet dana. Poslije lekcije iz historije i povratka u daleku prošlost, izlet na Prokoško jezero je idealan. Udaljeno 23 kilometra. Ne baš tako dobar put, ali terenac je pravo rješenje. Ili motocikli. Tako su došli Česi Andrej Koždon i Radek Tomiček (Tomiczek).
- Priroda je predivna. Na ovoj nadmorskoj visini (1660 metara), ovakvo jezero, neprocjenjivo. Prelijepo je zaista - govori Koždon, dok njegov prijatelj dodaje da će ostati 15 dana na jezeru i u Fojnici.
A na Prokoškom jezeru veselo društvo u bifeu na otvorenom "Kod Sufare", uz pjesmu proslavljaju prvi dan bez kiše.
- Kao da nama treba povod za sijelo i pjesmu - govori kroz smijeh Ibrahim Softić, najstariji među njima, pozivajući nas na po jednu-dvije-tri, ili pet-šest ljutih.
Uz neuvjerljivo ubjeđivanje da smo u žurbi, Šoke dobaci:
- E da je naš Džanko živ, on bi s nama do jutra sjedio!
Gazda Sufara dodaje da na Prokoškom jezeru nema boljih ćevapa ni roštilja od njegovog.
