Tamo gdje trovanje svijesti jednog naroda postaje pravilo života, otpor postaje obaveza. S toga bi da poručim svima onima koji žele porobiti um Bošnjaka, i ponovo nas pripremiti za novi genocid, da im to ovoga puta neće proći.
Ono što je za Enisa Bešlagića fašizam, koji pokušava da podmetne antifašističkom bošnjačkom narodu, ili za Dinu Mustafića nacionalizam koji također podmeće Bošnjacima; ustvari je opravdanje zlikovcima za počinjeni genocid i novi poziv agresorima da nastave tamo gdje su stali 1995. i da nastave sa genocidom nad Bošnjacima i dokrajče jedan europski autohtoni narod.
Ipak, za nas Bošnjake borba za istinu o agresiji i genocidu je put kojim ćemo hoditi dok smrtni čas ne nastupi. Buđenje nacionalne svijesti kod Bošnjaka, koju oni nastoje po nečijoj direktivi, ili vlastitoj frustraciji i osjećajem niže vrijednosti od čijeg su virusa oboljeli, nazvati fašizmom i nacionalizmom, doživljavam kao najispravniji put kojim, naš narod treba da ide, kako bi se spasio od novog genocida, i kako bi naša jedina domovima Bosna i Hercegovina ostala jedinstvena i suverena. Ako je za njih kultura sjećanja, frustracija, za mene je uzvišen cilj, jer živim ubjeđenje da je obaveza svakog ko je preživio genocid i agresiju, da drži živim sjećanje na nevine žrtve, kao opomenu i pouku da nam se više nikad ne ponovi.
Za mene je biti Bošnjak, privilegija i neizmjerna čast i sreća, jer znam da pripadam narodu čiji obraz je čist, čija čast nije umrljana krvlju nevinih žrtava, narodu koji nikad nije porobljavao tuđe zemlje i ubijao druge narode. Ponosna sam jer pripadam narodu, koji u vremenu protekle trodržavne agresije na R BiH, i ako žrtva genocida nije posegnuo za osvetom, nego je osvetu tražio u pravdi za žrtve i kazni za zločince, koji nije rušio crkve i druge vjerske objekte, koji je čuvao spomenike kulture i njegovao bogatstvo različitosti kao snagu opstanka Bosne i njezine hiljadugodišnje državnosti.
Čast mi je da pripadam narodu, čije majke rađaju gazije, a ne ratne zločince od čijih se zločina čitav svijet zgražava i stidi. Čast mi je da pripadam narodu, kojeg je u najtežem vremenu vidio jedan od najboljih ljudi u povijesti čovječanstva, Alija Izetbegović, kojeg su poštovali i dušmani i prijatelji. Čast mi je da pripadam narodu koji je iznjedrio najčasniju vojsku na svijetu, Armiju R BiH, koja je branila i odbranila multikulturalnost BiH i spasila Bošnjake od potpunog uništenja.
Ako je po mjerilima Enisa i Mustafića, voljeti svoju zemlju i svoj narod, boriti se za opstanak svoje zemlje i naroda fašizam i nacionalizam, onda sam ja nacionalista što s ponosom ističem. Ako je po njihovim mjerilima čuvati kulturu sjećanja, na nevine žrtve genocida, od Prijedora do Srebrenice, fašizam i nacionalizam, ja priznajem da sam nacionalista. Ako je za njih priča o Havi Tatarević i Naziji Beganović, i njihovih po šest ubijenih sinova zajedno sa očevima, fašizam i nacionalizam, za mene je farz od kojeg ne smijem odustati. Ako je za njih, reći Bošnjaku da je preživio jedanaest genocida i da njegovi koljači još uvijek oštre kame, fašizam i nacionalizam, za mene je sveta dužnost, jer opstanak naroda zavisi o našoj budnosti i spremnosti da se odbranimo. Ako je za njih fašizam i nacionalizam, s ponosom pričati o devet heroja oslobodilačkog rata, šehidima, o našim zlatnim ljiljanima, o našim bitkama kojima smo odbranili našu domovinu, za mene je to najčasnije djelo.
Ako je za njih fašizam i nacionalizam, reći agresoru da je agresor, zločincima da su zločinci, za mene je to istina od koje neću odustati. Ako je za njih fašizam i nacionalizam, reći da u ovoj zemlji žive tri naroda, od kojih dva Srbi i Hrvati, koji mrze ovu zemlju i žele njezin nestanak (naravno ne svi, ali velika većina njih) i narod Bošnjaci koji se bori za jedinstvenu BiH, za mene je to neoboriva istina koju svjedoče na stotine hiljada nevino ubijenih Bošnjaka.
Ako je za njih fašizam i nacionalizam, reći stoljetnim dželatima, da Bošnjaci više nikad neće biti ničija janjad da klanje i da se više nikad neće ponoviti genocid, za mene je to životna filozofija i cilj za koji ne samo da vrijedi boriti se, nego i umrijeti.
Dok prodajete sebe, svoj obraz, čast i dostojanstvo, za neke sitne uloge u trećerazrednim serijama koje se snimaju u susjednim državama, istim onim koje su bile agresori na R BiH, i izvršioci genocida nad Bošnjacima, u kojima se i danas potvrđuje pravilo da je Šemso jedino sposoban da čuva ovce, a kad dođe do portira to mu je već promaknuće, ostanite makar toliko dostojanstveni da ne prodajete svetost žrtve, jer ovaj svijet je prolazan, ipak se mora pred Boga stati i žrtve u oči pogledati.
