Jeste li čuli za Uroša Janjića, mladića iz Negotina? Sasvim nedavno, brutalno je izboden nožem u Nišu. A zašto? Nije htio da skine majicu na kojoj piše „antifascista“. Eto, zbog toga su ga petorica fašista, inače njegovih vršnjaka, izboli nožem.
Na svu sreću Uroš je preživio i oporavlja se.
Uroš jeste heroj! Jer Uroš se u mentalno i kulturološki devastiranoj Srbiji ponaša normalno. Uroš nosi majicu koju je kupio u Barseloni, kako kaže, na svom fakultetu propagira antifašizam, kao jednu od najznačajnijih civilizacijskih tekovina i nije član niti jedne političke partije. E, taj i takav mladić je zamalo smrtno nastradao od noža u Nišu.
Ovaj događaj izbacio je u prvi plan jedno normalno čeljade u borbi protiv zloduha u nas, ali više od svega, ovaj događaj nam govori u kakvom vremenu živimo i protiv čega nam se valja boriti.
Moralna i politička devastacija kao priprema za neofašizam
Kako je moguće da se u Nišu, koji je u Drugom svjetskom ratu postradao upravo od nacista, u gradu u kome je formiran prvi nacistički koncentracioni logor u Jugoslaviji, uzgoji sorta mladih fašista, čiji su djedovi i pradjedovi ubijani od fašističke ruke? Još preciznije, da li je riječ o nekakvom Štokholmskom sindromu sa odloženim dejstvom li je nešto drugo na stvari?
Čini se da je nešto posve drugo u pitanju.
Srbija je u zadnje tri decenije zapuštena i devastirana zemlja. Ali Srbiju za razliku od susjeda nisu napali nekakvi zavojevači, koji bi pravili zločine i genocid od Subotice do Novog Pazara. A ne, Srbija je imala rukovodstvo, preciznije Miloševića i kliku mu, koji su mentalno, gotovo lobotomizirali svoj narod. Taj Milošević, balkanski krvnik i Demijurg, osim očevidne krivice za zločine nad nesrpskim stanovništvom diljem bivše Jugoslavije, unakazio je svoj narod. Natjerao ga je na egzodus, od Knina, do Bosanske Krajine. Mobilisao je mladost i slao je, kao kontingente mesa, na ratišta, od Banije, do Istočne Bosne, od Hercegovine, do Kosova, najpotentniju srpsku intelektualno-studentsku silu, jednom riječju uništio je srpsko mlado biološko tkivo, koje bi izrodilo valjanu intelektualnu misao u prvim dekadama 21. vijeka.
Namjesto toga, (p)ostala su djeca ulice, dovoljna sama sebi, koja u subverzivnoj želji da oponiraju ekonomski impotentnim roditeljima, postaju hodajući manekeni u majicama sa likom Karadžića, Mladića, Draže Mihailovića, sa amblemikom zabranjenog srBskog fašističkog pokreta „Stroj“, sa novokomponovanim ultradesničarima, tobož čuvarima životinja „Levijatan“ pokretom, koji je još uvijek legalan i živ...
Elem, shvatili ste, djeca rođena u 21. vijeku postala su lučonoše najretrogradnijih ideja u istoriji čovječanstva, slaveći ideologiju koja im je pobila dobar dio predaka u Drugom svjetskom ratu.
Država kao saučesnik u zločinu
I šta radi država Srbija po tom pitanju?
I onda dosipa ulje na vatru, dodaje svastike na fašističko snoplje, shvatite to kako hoćete, tek evoluira i ona u negativnom smjeru. Atrofira. Pa smo namjesto Miloševića, bivšeg komuniste i tehnokrate, koji je postao ultranacionalista, plebiscitarnom voljom naroda dobili Vučića, neku turbo-folk-narcisoidnu karikaturu, koja vlada, suvereno Srbima i Srbijom. I ne da vlada, nego će vladati dobar broj godina, možda i deceniju pred nama. A ta njegova klika, bratija je polupismenih ljudi sa margina društva, koji su pokupovali diplome u svom huliganskom kompleksu formalne neobrazovanosti, koji su se bahatili u po kanonici „Pinkovog“ carstva, koji su uzrasli na ideologiji Šešelja i ostalih, koji su vježbali osnove artiljerijske obuke ubijajući djecu u Sarajevu devedesetih...
E to je današnja elita u Srbiji! I politička i ekonomska! To je elita koja je vaskrsla naci-kolaboracionistu Mihailovića i njegove četnike, to je elita, koja pokušava sa ove strane zakona staviti fašistu Milana Nedića i brata mu po ideologiji Dimitrija Ljotića. Na koncu, to je elita Srbije, koja nikako nije kažnjena od strane međunarodne zajednice, jer ista u njima vidi korisne idiote, koji joj trebaju zbog stabilokratske ideologije.
Kada, ovako stvari postavimo, a ne možemo drugačije, šta se imamo čuditi djeci-huliganima-fašistima, sa majicama ratnih zločinaca, koji uzdignute ruke salutiraju sa „Zieg heil“ po srbijanskim gradovima. pa to im je zapravo maturalni ulični test, ako se hoće uklopiti u ovo nakrivo postavljeno srbijansko društvo.
Fašizam kao bolest u futuru trećem gazimestanskom
I kad nema reakcije svijeta, kad nema reakcije vlasti, kad nema reakcije roditelja, djeca-fašisti, samo nastavljaju svoj posao. Posao povećavanja ugleda u vršnjačkim grupicama, koji se zadobija stepenom iskazanog nasilja nad antifašistima.
Pa se desilo opet, a i opet će...
Eto, u Nišu je u četvrtak uveče održan protest stotinjak građana zbog napada fašista na gore pomenutog dvadesetpetogodišnjeg studenta Uroša Janjića koji je prebijen i izboden nožem zbog nošenja antifašističke majice.
I šta se desilo na protestu?
Antifašiste je zaskočilo dvadesetak skinhedsa koristeći fašistički pozdrav „Zieg heil“. Usput su dobacivali ljudima u šetnji parole kao što su „Srbija Srbima“ i „Živeo Milan Nedić“.
I to je sukus današnje Srbije! To su ta neka „fina deca“ za koju roditelji najčešće niti ne znaju šta rade, dok junoše veličaju fašizam. To je taj narativ, „Srbija Srbima“, koji traje tri, najmanje tri decenije. To je ta Gazimestanska storija, koja je transcendirala u otvoreni fašizam i ksenofobiju.
Jer, nemojte zaboraviti, ovih dana, navršilo se tačno tri decenije kako se na dobro sklepanu binu gazimestansku popeo balkanski krvnik i pozdravio okupljenu masu. Gledao je onu silnu svjetinu koja ga je svojim hukom pozdravila i udarila konačni muhur na srBsku izmišljenu epiku.
Otac nacije koji je Srbiju odveo u historijsku stranputicu
Priče i konstrukti stari vijekovima o nebeskom narodu, kosovskom mitu, svetosavlju izuzetnom, srpskoj supremaciji... sve, sve to se spojilo u nakaradnom času geografije i povijesti kada je komunistički bankar i tehnokrata zvanično postao Sloba, otac nacije koju je odveo u povijesnu stranputicu.
Jer baš u to momentu, te '89 pao je Berlinski zid, pale su maske i svijet je krenuo u, kako kažu, najkreativnije, devedesete godine 20. vijeka. A ovaj sa slike, zakočio je istoriju i to pod ručnom, od Balkana stvorio klanicu za druge i sramotu i egzodus za svoj narod. I što je najgore od istog tog naroda (ponovno) napravio slijepog ovisnika o podaništvu.
A srpski narod i dalje u svakom tiraninu traži Miloševića, a u svakom okupljanju Gazimestan, taj nacionalistički-ruralni Vudstok.
I da, posljedice svega što je uslijedilo dockan, živimo svake sekunde na krvavom, unazađenom i popaljenom Balkanu i sa djecom-fašistima, tužnim epilogom ovakve indoktrinacije.
I onda je do kraja jasno otkuda djeca-fašisti u Srbiji, kojoj je poslije propalog SANU-projekta roditeljskog i transgeneracijskog o velikoj Srboslaviji, ostalo samo da uzvikuju "Srbija Srbima".
Je li Banja Luka spremna za 'Zieg heil'?
Zaista, zaista sa ove mikrodistance Bosna i Hercegovina, djeluje, barem ideološki kao obećana zemlja. Uz ogromno upozorenje…
A ono glasi – u ovoj BiH, ovakvoj, leglu ratnih zločinaca, njihovo veličanje je i politički projekt. Ubrzano mijenjanje partizana četnicima, trampa bratstva i jedinstva za putinizam, revizija i potpuna demontaža istorije, dakle pitanje je dana kada će na ulicama Banjaluke u npr. parku „Mladen Stojanović“ osvanuti krajiška fašistička mladež u stroju, pod „Zieg heil“ pozdravom, kao projekt „zaštite vjekovnih srBskih interesa“.
I zaista djeca nisu kriva. Djeca su ideološko topovsko meso za populistički sistem ili sisteme, koji se kao gljive poslije kiše množe na ovim prostorima i koji ne biraju način na koji će subverzivno djelovati i opstajati. Djeca su tek sredstvo.
Fašizam, upamtite, nije vlasništvo jednog naroda, ili jedne klase. Fašizam nije poredak situiran u jednu povijesnu epohu. Ne, to je bolest, to je socijalna patologija najrazornijeg tipa, koja prvo pogađa djecu i mentalnu nejač. A onda se širi i ruši sve pred sobom. Od Kristalne noći njemačke, preko sistema logora za uništavanje čitavih naroda, do srebreničkog genocida. Uvijek je ista bolest u pitanju.
Ako bezmalo jedan vijek ne možemo prepoznati simptome i liječiti ih na vrijeme, onda nekako i zaslužimo djecu-fašiste koja u gradu nekadašnjih fašističkih logora u Srbiji piruju.
Ima li lijeka? Najbolji recept je dao baš napadnuti student antifašista Uroš Janjić za beogradski Danas:
„Borim se i protiv onog što društvu šteti – učestvovao sam na radionicama protiv nacionalizma i redovno podržavam proteste svake vrste, od velikog protesta stanara u Nišu zbog računa za grejanje, preko 'Prajda', do protesta 'Ne damo niški aerodrom' i svih političkih protesta. U suštini, postoji skup vrednosti u koje verujem i uvek koristim priliku da u skladu sa njima i delujem“.
