Nakon skoro jednog stoljeća, kao posljedica prošlogodišnjeg referenduma i ovonedjeljenih izbora, Turska će sa klasičnog parlamentarnog sistema preći na predsjednički sistem u kojem će najveći dio vlasti biti skoncentrisan u rukama budućeg predsjednika.
"Oni žele da vrate staru Tursku, žele da ponište sve što je urađeno", grmio je Recep Tayyip Erdogan sa jednog od predizbornih skupova obećavajući da samo njegova pobjeda garantuje dolazak “Nove Turske” (Yeni Turkiye). Pojam “Nova Turska” Erdogan koristi posljednjih nekoliko godina otkako je sa svojom strankom (AK Parti) krenuo u izmjene ustava prema kojima bi umjesto premijera najveću vlast u Turskoj imao predsjednik. I u “staroj” i u “novoj” Turskoj, najmoćnija figura bio je Erdogan, prvo kao premijer, a potom kao predsjednik. Pobjeda Erdoganu, koji je na vlasti već duže nego Ataturk, garantuje ostanak na vlasti najmanje do 2023. kada će Turska obilježiti 100. godišnjicu republike.
Ataturk ‘mjesto Ataturka
Redovni termin izbora koji se održavaju u nedjelju bio je predviđen za drugu polovinu 2019. No, predsjednik Erdogan se odlučio raspisati vanredne izbore, o čemu se spekulisalo još od okončanja prošlogodišnjeg referenduma na kojem su Turci, tijesnom većinom, podržali Erdoganovu ideju o uvođenju predsjedničkog sistema. Uvjet da bi predsjednički sistem u potpunosti zaživio jesu novi izbori koji će ukinuti svojevrsno “dvovlašće” između predsjednika Erdogana koji je de facto najmoćnija figura i premijera Binalija Yildirima čija će se funkcija i zvanično ugasiti nakon sutrašnjih izbora. Turska suštinski već živi predsjednički sistem - vanredno stanje koje traje pune dvije godine, još od neuspjelog puča, omogućava Erdoganu donošenje ukaza koji imaju snagu zakona, a Erdoganova AKP ima apsolutnu većinu i u Turskom parlamentu. Eventualna pobjeda Erdogana na sutrašnjim izborima tako bi samo administrativno-pravno sankcionisala trenutno stanje.
Predizborne ankete ubjedljivu prednost daju Erdoganu i ključno pitanje nije da li Erdogan vodi, već da li će pobijediti u prvom krugu, ili će se predsjednička utrka okončati u drugom krugu izbora koji je zakazan za 8. juli. Prema različitim izbornim anketama, Erdogan može očekivati između 45 i 52 posto glasova, ali analitičari upozoravaju da se predizborne ankete moraju uzeti s rezervom. Michael Daventry, bloger koji prati turske izbore, kaže kako su ankete potpuno nepouzdane bez obzira idu li na ruku Erdoganu ili opoziciji jer nijedna agencija koja ih sprovodi ne objavljuje detaljno metodologiju.
Opozocija nikada nije bila ujedinjenija, pretvarajući ove izbore u neku vrstu novog referenduma o Erdoganu i njegovom predsjedničkom modelu vlasti. Opozicija, ideološki različita (od republikanaca iz CHP-a, preko nacionalista iz IYI stranke, do islamista iz Saadet stranke koju je utemeljio Erdoganov politički otac Necmettin Erbakan) je razgovarala i o mogućem zajedničkom kandidatu koji bi Erdoganu izašao na megdan, ali je na kraju zaključeno da svaka stranka izađe sa svojim kandidatom s ciljem da Erdogan ne pobijedi u prvom krugu. U drugom krugu opozicione stranke bi podržale najbolje pozicioniranog kandidata iz vlastitih redova.
Kurdski glasovi ključni
Kako sada stvari stoje, ako Erdogan ostane ispod 50 procenata u prvom krugu, na megdan će mu kandidat CHP-a Muharrem Ince, nastavnik fizike i dugogodišnji parlamentarac za koga predizborne ankete predviđaju da bi mogao osvojiti oko 30 posto glasova u prvom krugu. U predsjedničkoj utrci je i jedna žena - Meral Aksener, predsjednica novoosnovane IYI stranke koja je nastala cijepanjem nacionalističke stranke (MHP) zbog nezadovoljstva dijela stanke nakon koaliranje ove stranke sa Erdoganom i njegovim AKP-om. Tu je i Temelu Karamollaoğlu, lidera stranke Saadat, islamističke stranke koju je osnovao Necmettin Erbakan, bivši turski premijer, bliski saradnik Erdogana iz vremena prije osnivanja AKP-a 2001. Erdogan tako osim uobičajenih rivala iz redova nacionalista i republikanaca, koje redovno denuncirao kao simbole “stare” Turske koja je bila ekonomski i na svaki drugi način zaostala, za protukandidata ima i čovjeka koji dolazi iz stranke u kojoj je Erdogan ponikao.
Izbore upečatljivim čini i činjenica da se jedan od kandidata nalazi u višemjesečnom pritvoru. Selahattin Demirtas, bivši kopredsjednik prokurdske stranke HDP, u pritvoru se nalazi od novembra 2016. zbog optužbi za pružanje podrške terorističkoj organizaciji PKK. Glasači HDP-a, koji nije samo prokurdska već i ljevičarska, profeministička stranka i stranka manjina (stranka nije imala predsjednika već dva dopredsjednika, Demirtasa i njegovu kolegicu Figen Yuksekdag koja je također u pritvoru) imat će i možda najznačajniju ulogu na ovim izborima.
Opozicioni kandidat nema nikakve šanse u okršaju sa Erdoganom u eventualnom drugom krugu bez podrške HDP-a i kurdskih glasova. HDP ima jednako značajnu ulogu i u izborima za parlament - ukoliko stranka ne pređe visoko postavljeni izborni prag od 10 posto njeni glasovi se dodjeljuju stranci koja je osvojila najviše glasova, što će bez sumnje biti Erdoganova AKP. Ukoliko HDP ne pređe izborni prag, skoro je sigurno da će AKP u parlamentu imati apsolutnu većinu. Muharrem Ince već na samom početku kampanje napravio je riskantan ali politički vrlo sračunat potez - posjetio je Demirtasa u pritvoru, pozvao na njegovo oslobađanje te obećao riješiti “kurdsko pitanje” mirnim putem, a zauzvrat je dobio obećanje da će ga Kurdi podržati u eventualnom drugom krugu. S druge strane, u obraćanju stranačkim kolegama, i Erdogan je pozvao da se pridobiju kurdski glasovi.
Turska kuca na vrata MMF-a
Osim vanrednog stanja koje je značajno obilježje ovih izbora kao i prethodnog referenduma, predizbornu kampanju obilježile su i finansijske turbulencije koje potresaju Tursku. Lira je u jednom trenutku bila u strmoglavom padu izgubivši petinu vrijednosti u odnosu na dolar - to je poslije argentinskog pesosa najstrmoglaviji pad jedne nacionalne valute u ovoj godini. Osim pada lire, Turska se suočava i sa budžetskim deficitom te rastom ukupnog dolarskog vanjskog duga čiju otplatu upravo otežava pad lire. Korkut Boratav, jedan od najuvaženijih turskih ekonomista, smatra kako će Turska 2019. morati ponovo pokucati na vrata MMF-a i zatražiti finansijsku i strukturalnu pomoć.
Opozicija je nastojala ekonomska pitanja nametnuti kao prioritetna, ali ankete pokazuju da ekonomija još uvijek nije ključno pitanje na osnovu kojeg se birači opredjeljuju. Jedno od predizbornih obećanja o kojem se najviše polemiziralo jeste i Erdoganova najava otvaranja kafića u kojima bi se čaj dijelio besplatno, što je opozicija ismijala zatraživši reforme koje bi omogućile nova radna mjesta i bolje plate. Glavni Erdoganov protukandidat Muharrem Ince uspio je ne samo odbiti Erdoganove napade iz ideološkog polja već ih pretvoriti i u svoju prednost. Ince se predstavio kao skromni nastavnik fizike iz pobožne porodice, a na Erdoganovu opasku da je siromašan odgovorio je kako će radije ostati siromašan nego se obogatiti pod nejasnim okolnostima. Ince je zatražio i pretvaranje Erdoganove palate sa 1.000 soba u Ankari u javno dobro, prozvao je Erdogana zbog raskoši i luksuza.
Medijska blokada
Opozicija je uspjela tek djelimično premosti i medijsku blokadu. Naime, neposredno uoči izbora Dogan Media Group, koja je izdavala neke od najtiražnijih listova (Hurriyet) i imala u svom vlasništvu gledane kanale (CNN Turk i Kanal D) prodana je Demiroren Groupu čiji je vlasnik izuzetno blizak Erdoganu. Ovom transakcijom, Erdogan je ovladao najvećim dijelom najznačajnijih medija. Reuters prenosi zvanične podatke turskih državnih tijela koji pokazuju kako je na glavnim televizijama Erdoganu dato 67 sati programa u posljednjih mjesec dana, dok je na drugom mjestu Ince koji je dobio mršavih 7 sati.
Opozicija je stoga morala koristiti alternativne medije, prije svega društvene mreže, ali je njihov domet ograničen jer četvrtina birača u Turskoj uopće ne koristi internet, pokazuju podaci Reuters Instituta. Taj domet dodatno ograničava i činjenica da je u turskim zatvorima trenutno 170 novinara, a sloboda se gubi i zbog Facebook ili Twitter statusa. Na zatvorsku kaznu nedavno je osuđena i novinarka i kolumnistica Nagehan Alci, vjerni podržavalac Erdogana, a njen grijeh je komentar u kojem je osudila nasilje turske vojske nad Kurdima tokom 1980-ih. Ovo nasilje prije nekoliko godina, tokom mirovnog procesa sa Kurdima, javno je osudio i Erdogan, ali je od propasti pregovora i saveza AKP-a sa nacionalističkim MHP-om to zaboravljeno pa je postalo inkriminirajuće.
Erdogan u defanzivi
Novinar Unsal Unlu kazao je za Al Monitor kako prvi put u višegodišnjoj političkoj karijeri Erdogan nije u stanju da iskoristi nesumnjive govorničke vještine i iskustvo dovedeno do savršenstva kada se radi o organiziranju predizbornih skupova. Erdogan se nalazio u defanzivi najveći dio kampanje, Ince i drugi protukandidati su zadavali tempo, a Erdogan je kasnio i kada se radi o obećanjima. Tako su ukidanje vanrednog stanja odmah po izboru obećali svi opozicioni predsjednički kandidati da bi to isto na kraju obećao i Erdogan, isti je slučaj i sa obećanjem rasta plata zaposlenima u obrazovanju itd.
Vojska je uvijek aktuelno pitanje kada se radi o Turskoj. Stavljanje vojske pod kontrolu civilnih vlasti, nesumnjivi uspjeh Erdogana i njegove vladavine, prijeti da ode u drugu krajnost. Politolog Özgur Özkan u tekstu za Foreign Policy upozorava kako će Erdogan u slučaju pobjede dodatno ojačati politizaciju vojske. Dva slučaja iz predizborne kampanje najbolje oslikavaju taj proces. Bivši predsjednik i suosnivač AKP-a Abdullah Gul odbio je da bude zajednički kandidat opozicije i to nakon što su ga u njegovom istanbuslkom domu vojnim helikopterom posjetili Hulusi Akar, šef turskog generalštaba i Ibrahim Kalin, Erdoganov savjetnik. Novinar koji je prvi objavio vijest o ovom susretu je otpušten, vijest je prvobitno povučena i demantirana, ali je susret kasnije potvrdio i Gul i Erdoganov savjetnik Kalin demantirajući navode da su tražili od Gula da se povuče. Drugi slučaj je vezan za Erdoganov predizborni skup kojem je prisustvovao i general Ismail Metil Temel, komandant Druge armije i vođa operacija turske vojske u Siriji. Temel je srdačno aplaudirao Erdoganu dok je ovaj kritikivao protukandidate, posebno Maharrema Incea. “Jesi li ti general turske vojske ili pokrajinski lider AKP-a”, upitao je Ince Temela poručivši mu da “svako mora znati svoje mjesto, povinovati se pravilima, zakonima i ustavu”.
Tri moguća scenarija
Na kraju, nekoliko je mogućih scenarija ishoda izbora. Prvi je pobjeda Erdogana i AKP-a. U tom slučaju Erdogan bi imao apsolutnu kontrolu nad svim bitnim institucijama u Turskoj, od imenovanja kabineta, do popunjavanja ključnih pozicija u pravosudnim i drugim institucijama. Druga mogućnost je pobjeda Erdogana uz poraz AKP-a. U slučaju da opozicija osvoji većinu u parlamentu, imat će mogućnost da djelimično blokira Erdoganove akcije. Ipak, kao posljedica ustavnih promjena, Erdogan bi manje-više neometano mogao vladati i bez većine u parlamentu uz uvijek otvorenu mogućnost raspisivanja novih parlamentarnih izbora. Prema novom ustavu predsjednik imenuje kabinet bez obaveze da parlament odobri njegov izbor, predsjednik može jednu godinu sam nametnuti budžet, s tim da naredni budžet mora odobriti parlament. Erdogan je ostavio mogućnost i postizborne koalicije u slučaju da AKP ne osvoji većinu. Treća opcija je pobjeda opozicionog kandidata Muharrema Incea. Ince je obećao ukinuti vanredno stanje i vratiti parlamentarni sistem, te je drugim opozicionim kandidatima (Merel Aksener i Temelu Karamollaoğluu) već ponudio potpredsjedničke pozicije.
Izuzev predizbornog skupa Erdogana u Sarajevu, Bosna i Hercegovina i ostatak Balkana, nisu značajnija predizborna tema. Osim uobičajenog diskursa političkog islama koji dolazi iz AK stranke, a koji AKP vidi kao nekoga ko nosi bajrak islama od Jerusalima do Sarajeva, vrijedno pomena je samo obećanje kandidatkinje Merel Aksener kako će budžet Turske razvojne agencije (TIKA), koja i u BiH provodi niz projekata, učiniti mnogo transparentnijim.
