Naši, bosanskohercegovački problemi nisu od jučer. Oni datiraju iz davnih vremena. Međutim, svi ti problemi s kojima se suočavala Bosna i Hercegovina decenijama, pa i vjekovima, kulminirali su raspadom Jugoslavije i tada je od strane velikosrpskih nacionalista ocijenjeno da je to pravi trenutak da se Bosni i Hercegovini zada smrtonosni udarac i da se dogovorom između Srbije i Hrvatske njen teritorij podijeli. O tome svjedoče mnogi dokumenti, od presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, Međunarodnog suda, Suda Bosne i Hercegovine, pa do velikog broja objavljenih naučnih radova, članaka i knjiga.
Uspjela je Bosna odbraniti se, a niko joj za odbranu nije davao nikakvu šansu. I agresija je okončana Dejtonskim mirovnim sporazumom, kojim je modificirano unutrašnje uređenje na dva entiteta. U tim entitetima svi građani trebaju da uživaju ista prava. To na žalost nije tako. Diskriminacije su prisutne na svakom koraku. Ne provode se presude Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Evropskog suda za ljudska prava čime bi se uklonile diskriminirajuće ustavne odredbe i osigurala jednaka prava svim građanima na prostoru cijele Bosne i Hercegovine.
Situacija u BiH
Zašto je to tako? Ako pažljivo pratimo situaciju u Bosni i Hercegovini, odnosno aktivnosti čelnih ljudi susjednih država i njihovih filijala u Bosni Hercegovini, onda dolazimo do vrlo jednostavnog zaključka: plan je da se mirnim sredstvima ostvare ratni ciljevi, a implementacija presuda bila bi na tom putu. To svakodnevno potvrđuju nosioci retrogradnih politika u Bosni i Hercegovini sa skoro svakodnevnim zahtjevima za nove i dublje etničke podjele, a kroz izmjenu Izbornog zakona i najavu odvajanja Republike Srpske.
Pri tome se pozivaju na pravo naroda na samoopredjeljenje i jednakopravnost konstitutivnih naroda. A pod samoopredjeljenjem podrazumijevaju i pravo na odcjepljenje. Niko do sada od Bošnjaka, koliko je meni poznato, nije negirao jednakopravnost niti etničkih grupa (konstitutivnih naroda) niti bilo kojeg građanina naše države. Ljudska prava su univerzalna i ona važe za sve.
U posljednje vrijeme, kako se bliži trenutak konačnog dogovora između Srbije i Kosova, sve učestalije slušamo priče o povezivanju rješavanja pitanja Kosova sa Bosnom i Hercegovinom, odnosno odcjepljenjem Republike Srpske i stvaranja takozvanog „srpskog sveta“ što je drugi naziv za Veliku Srbiju.
Mnogi bosanskohercegovački političari to ne shvataju dovoljno ozbiljno i samim tim ugrožavaju sam opstanak naše države i to nečinjenjem. Zbog toga se hitno mora mijenjati i unutrašnja i vanjska politika naše države. Na vanjskom planu potrebno je zaustaviti agresivnu politiku Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, a na unutrašnjem planu osigurati ustavnost i zakonitost, te efikasan rad državnih institucija Bosne i Hercegovine, ali i svih drugih nivoa vlasti.
Osim toga, politički predstavnici bosanskih Hrvata i bosanskih Srba, pozivaju se na potrebu zaštite i rješavanja hrvatskog i srpskog pitanja u Bosni i Hercegovini, mada njihova prava ničim i ni od koga nisu ugrožena.
Potpuno je jasno, to su potvrdili i Plenković i visoki predstavnik, da su izmjene Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Izbornog zakona vršene kako bi se osiguralo da kantoni sa hrvatskom većinom imaju ključnu ulogu u izboru predsjednika/potpredsjednika Federacije BiH. Zašto je to bitno? Zato što predsjednik i potpredsjednici imenuju Vladu Federacije. I tako bi se osiguralo da u vladi uvijek budu zastupljeni one političke partije koje imaju 11 delegata u određenom klubu.
Mijenjanje Ustava i zakona
A pri tome nije se vodilo računa o tome, da se to odnosi na sva tri kluba i na sve političke stranke. Zato smo sada, kada je u pitanju imenovanje Vlade, u ćorsokaku. Pokuša li se iz toga izaći na način koji je suprotan ciljevima zbog kojih se mijenjao Ustav i Zakon, onda te izmjene nisu postigle svoju svrhu. A i bez toga, očigledno je da su ranija ustavna rješenja bila bolja. Bila su demokratičnija.
Postavlja se logično pitanje, šta je sa Bošnjacima u Bosni i Hercegovini? Da li su ovakvim djelovanjem susjednih država i političkih predstavnika Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini ugrožena njihova prava ali i njihova matična država. Da li je riješeno Bošnjačko pitanje? Ili se to i dalje tretira kao nepostojeće pitanje.
Kako je bilo moguće da se na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a održanom 25.11.1943. godine usvoji Rezolucija u kojoj je izražena odlučnost naroda BiH da njihova zemlja, bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih, te da Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska. Tada je Bosna i Hercegovina, pa sve do 1992., odnosno 1995. godine bila država koja je funkcionirala i čija se vlast konstituirala na građanskim principima. Funkcionirala je Bosna i Hercegovina kao građanska država, jer su muslimani postala ravnopravna nacionalna zajednica tek Ustavom iz 1974. godine.
Taj građanski princip se i nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma primjenjuje na svim nivoima osim na onim gdje bi u donošenju odluka Bošnjaci mogli imati ključnu ulogu. Na tim mjestima se traži dosljedno „legitimno predstavljanje“, po uzoru na Šmitovu odluku o izmjeni Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i eliminacija ili slabljenju građanskih principa.
Zbog toga je potrebno podsjetiti na dijelove Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine U-55/98 iz 2000. godine u kojoj je na vrlo jasan način definiran pojam konstitutivnosti i u našim svakodnevnim komunikacijama i raspravama ga na takav način trebamo i shvatiti i tumačiti.
Tako Ustavni sud u tački 53. spomenute presude navodi: 'Gledano u vezi sa članom I Ustava, tekst Ustava BiH stoga jasno razlikuje konstitutivne narode od nacionalnih manjina, sa namjerom afirmacije kontinuiteta Bosne i Hercegovine kao demokratske multinacionalne države, koju, inače, strane nisu osporile.'
Bosna i Hercegovina i po samom Ustavu Bosne i Hercegovine jeste građanska država, jer je članom I 2. propisano „Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora.“
A građani su u svakoj državi nositelji suvereniteta, u demokratiji mogu biti birani i mogu birati i da građani ravnopravni i da imaju sva ljudska prava i slobode. A sve to garantirano je samim Ustavom Bosne i Hercegovine.
Osim toga, ako se uporno pokušava pozivati na pravo na samoopredjeljenje, a pod tim pojmom, oni koje se na to pozivaju, razumijevaju pravo na stvaranje svoje države, onda opravdano možemo postaviti i pitanje da li su se Srbi i Hrvati kao narod već jednom opredijelili i tako dobili svoje vlastite države Srbiju i Hrvatsku. I po takvom shvatanju prava na samoopredjeljenje, možemo reći da je to pravo iskorišteno. Ne može se dva puta samoopredjeljivati.
Funkcioniranje institucija BiH
A, sada još jedno pitanje u vezi sa tim. Da li Bošnjaci imaju pravo na samoopredjeljenje? Oni se nikada nisu „samoopredjeljivali“ osim na zasjedanju ZAVNOBIH-a. A ako to možemo smatrati njihovim „samoopredjeljenjem“ onda su se tada „samoopredijelili“ i Srbi i Hrvati, i nema više samoopredjeljivanja. A to znači da je Bosna i Hercegovina država svih njenih građana, a ne konstitutivnih naroda ili samo konstitutivnih naroda. Mogu li Bošnjaci Bosnu i Hercegovinu smatrati svojom domovinom, jer druge domovine nemaju? Da li imaju pravo svim raspoloživim pravnim, političkim i svim drugim sredstvima braniti tu svoju domovinu? Da li Bosna i Hercegovina i Bošnjaci imaju pravo da brinu o svim Bošnjacima u susjednim državama (Srbiji i Hrvatskoj), na isti način kako Hrvatska i Srbija brinu o Hrvatima i Srbima u Bosni i Hercegovini? Naravno da imaju pravo i tu se mora uspostaviti potpuni reciprocitet.
I ne traže Bošnjaci, niti smiju i trebaju tražiti za sebe ništa posebno. Samo se mora osigurati normalno i nesmetano funkcioniranje institucija, kao što je osigurano u svim demokratskim i razvijenim državama, jednaka prava za sve njene građane i poštovanje kolektivnih prava koja se priznaju svim nacionalnim grupacijama, odnosno manjinama, a koja se štite kroz posebne zakonodavne procedure u domovima naroda.
U procesu nezaustavljivog raspada Jugoslavije, Srbija je Arbitražnoj komisiji postavila i pitanje da li srpski narod u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj ima pravo na samoopredjeljenje i da li se unutrašnje linije razgraničenja između republika mogu smatrati državnim granicama.
Komisija je zauzela stav da pravo na samoopredjeljenje ne može dovesti do izmjene granica koje postoje u trenutku nezavisnosti, te da te granice dobivaju karakter granica zaštićenih međunarodnim pravom i one se mogu mijenjati jedino zajedničkim sporazumom.
Komisija je također istakla da srpsko stanovništvo iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske treba uživati sva prava koja su prema važećim konvencijama priznata manjinama kao i nacionalna međunarodna jamstva u skladu sa načelima međunarodnog prava. Iz odgovora Arbitražne komisije jasno se vidi da pravo na samoopredjeljenje ne podrazumijeva i pravo na otcjepljenje, jer je teorija o narodnoj i teorija o nacionalnoj suverenosti izgubila svoja posebna obilježja uvođenjem opšteg prava glasa. Ustvari, uvođenjem opšteg prava glasa gubi se i teorijska razlika između pojmova nacija i narod, jer građani koji su nosioci biračkog prava postaju nosioci suverenosti.
Ako je Dejtonskim mirovnim sporazumom omogućena određena autonomija dijela Bosne i Hercegovine u kojem su većinsko stanovništvo Srbi, a Srbija istu ili sličnu autonomiju traži i za sjeverni dio Kosova, zašto istu takvu autonomiju ne bi dobili Bošnjaci Sandžaka. Za dobre prijateljske odnose između država, ali i između ljudi općenito, ključan je princip reciprociteta.
Situacija u kojoj se Bosna i Hercegovina nalazi je puno ozbiljnija, nego što shvataju mnogi koji obavljaju odgovorne državne funkcije. Nije vrijeme za eksperimente i opuštanja. Bosna i Hercegovina će opstati. Njeni neprijatelji mogu samo usporavati njen razvoj i napredak na putu ka Evropskoj uniji. To je optimizam sa početka ovoga teksta. Ali taj optimizam ima utemeljenje. Čuvari Bosne budno prate situaciju i poteze koje povlače svi oni koji obnašaju vlast.
