131. dan pješačenja Enver Beganović se nalazi u turskom selu Hamitbeybucagi.
Danas je Enver posjetio Bošnjačko selo u blizini Adane. Selo se zove Hamid Begov Budžak ( Hamitbeybucagi ).
Tu žive uglavnom Krajišnici koji su prije više od 150 godina došli iz Cazinske Krajine u Tursku.
Prvo su se naselili u blizini Istanbula a kasnije jedan dio je došao ovdje.
Kada su došli nisu bili najbrojniji ali sada je tu velika većina Bošnjaka.
Neki od njih još dobro govore Bosanski jezik i čuvaju Bosansku kulturu i običaje.
Sačuvali su i naše Krajiške specijalitete koje prenose sa koljena na koljeno, navodi Enver.
Njihov govor je pun stari riječi koje su se nekad koristile u Krajini a sad gotovo da ih i nema!? Ili su potpuno nerazumljive mlađim generacijama.
Envera je dočekao Ibrahim Surgit (HARBAŠ ), rodom iz Mutnika.
A njegova majka se djevojački prezivala Beganović rodom iz Krivaje.
Ibrahim je dva puta dolazio u Bosnu i Hercegovinu da posjeti rodbinu.
Redovno se čuje sa svojom rodbinom u Krajini. Kako sam naglašava da su mu rođaci Muhamed Beganović, Hazim i Zuhra Beganović iz Krivaje.
U nedavnom jakom potresu koji je pogodio Tursku ni ovo selo nije bilo pošteđeno!
U ovom selu se srušila munara koja je pala na džamiju i nastala je velika materijalna šteta.
Na sreću bez ljudski žrtava.
Seoska džamija se nesmije upotrebljavati dok ne bude obavljena potpuna sanacija!
Šteta je velika i to je za ovo selo i njegove stanovnike ipak prevelika investicija…
Javili su se neki dobri ljudi iz okoline Istanbula od tamo odakle su oni došli da će pomoći oko sanacije džamije.
Ovi ljudi su sebi obezbijedili privremeni objekat u kome mogu obavljati svakodnevnu molitvu.
Enver je posjetio i gospodina Elkasovića. O njemu i njegovoj kćerki su već pisali i napravili interviju novinari iz Bosne i Hercegovine.
Elkasović je do potresa živio u gradu Hatay. U potresu je ostao bez žene i sina a njega i bolesnu kćerku su uspijeli spasiti ispod ruševina.
Ibrahim je Enveru pokazao papir na kojem su napisana imena njegove rodbine u Bosni i Hercegovini.
Rekao mu je da mu je ta imena izdiktirala njegova mama dok je još bila živa…
Da si zapiše i da ne zaboravi svoju rodbinu.
Na žalost Enver nije mogao ostati još duže kod ovi izuzetno dobri i pošteni ljudi. Put ga zove dalje. Ali sa sobom nosi prelijepe uspomene na ovu posjetu.
Na kraju su mu njegovi domaćini dali bošču koju su vrijedne žene Krajiškinje iz ovog sela pripremile Enveru da ima za iftara kako dolikuje pravim Krajišnicima poznatim po svojoj dobroti, inatu i gostoprimljivosti.
Gdje se posebna pažnje posvećuje gostu i putniku.
Kako Enver reče: ”Radoznao sam. Volio bi samo vidjeti šta je unutra? Ali ovu bošču ću odvezati tek kad bude iftar da se obradujem ovim domaćim specijalitetima i zahvalim ovim dobrim i vrednom domaćinima.
Envera su putem mnogi prepoznali i zaustavljali se da ga pozdrave.
