Profesore Hadžikadunić, koje su moguće veze Ukrajine i Bosne i Hercegovine u geopolitici Evrope?
Ukrajina i BiH dijele perspektivu da bude integrisane jednog dana u NATO. Međutim, postoji nekoliko temeljnih razlika između njih. Prvo, na političkoj karti svijeta, Ukrajina je danas jedna od onih država koje imaju jako nezahvalan položaj. Geografski se nalazi na periferiji sistema kolektivne euroatlanske sigurnosti što je otežavajuća okolnost. Ukrajina također dijeli preko dvije hiljade kilometara kopnene i pomorske granice sa Ruskom federacijom koja ima drugačije planove za svoje neposredno okruženje. Surovi politički realizam takvim državama najčešće uskraćuje suvereno pravo da izaberu vlastitu sudbinu ili saveznika mimo volje svog agresivnog susjeda. Ultimatum Moskve da NATO odustane od Ukrajine najbolje ilustrira tu realnost. Za razliku od BiH, Ukrajina također nema nikakvu, pa ni potkapacitiranu mirovnu misiju. Ta zemlja zamrznutog konflikta je prepuštena uglavnom bilateralnoj podršci pojedinih članica NATO-a, poput SAD-a, UK-a ili baltičkih država.
A gdje je onda Bosna i Hercegovina u takvim geopolitičkim odnosima?
S druge strane BiH je proširenjem NATO-a izvan Željezne zavjese krajem 90-ih i početkom 2000-ih već postala dio mnogo većeg sigurnosnog sistema, makar još uvijek bila formalno izvan punopravnog članstva. BiH je dakle, svojom geografijom duboko unutar euroatlantskog sistema odbrane, pa tako dijeli njegovu sudbinu. Unutar BiH postoji također misija NATO-a, kao i međunarodni mirovni mandat EUFOR-a. Njegova potkapacitirana misija može se brzo povećati ukoliko sigurnost BiH bude ugrožena.
Da li ruska vojna intervencija u Ukrajini može dodatno zakomplicirati stanje u BiH?
NATO je prva linija odbrane BiH, ne zato što bi zaštitio njen ustavnopravni poredak u slučaju nasilnog odvajanja entiteta RS ili što bi stao na granicu BiH u slučaju vanjske agresije, mada ni to nije isključeno, nego zato što svojim prisustvom odvraća RS, Srbiju i Rusiju od pokušaja da to učine. Međutim, ova linija odbrane BiH je stabilna samo onoliko koliko je jaka najslabija karika euroatlantskog sistema, recimo, njegova istočna granica koja odvaja taj dio Evrope od Ruske federacije.
Šta bi značio uspjeh ruski vojniuspjeh u Ukrajini?
Eventualni uspjeh ruske vojne intervencije u Ukrajini sigurno bi ohrabrio proruske politike unutar BiH, kao što ih je ohrabrila uspješna vojna intervencija Rusije u Gruziji (u pokrajinama Južna Osetija i Abhazija) 2008. ili na istoku Ukrajine 2014. Tada je iz bočice pušten duh kojeg je sada teško vratiti nazad. Milorad Dodik je osjetio prvi znak slabosti Zapada i posljedično tome započeo redovne konsultacije sa predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom. Tada je velika Ruska agenda dobila svoju mnogo manju balkansku agendu - srpski svet. Zapravo, svi politički ili sigurnosni izazovi BiH, koji su kulminirali u proteklih 10-15 godina, imaju svoj korijen u prodoru Rusije u sive geopolitičke zone, od Gruzije, preko istoka Ukrajine do Balkana.
A ruski neuspjeh u Ukrajini?
Eventualni neuspjeh u Ukrajini imao bi tako suprotan efekat na prorusku politiku unutar BiH. U slučaju velikih gubitaka na bojištu ili diplomatskog popuštanja Moskve, Dodik bi vjerovatno napustio svoju secesionističku politiku i neko vrijeme bio manji od makova zrna.
Šta je velika Ruska agenda? Šta su stratreški ciljevi Ruske federacije u Evropi?
Krajnji cilj Ruske federacije sigurno nije Ukrajina. Nije bila ni okupacija Donbasa ili aneksija Krima. Sve su to samo prolazne stanica ka Evropi bez NATO-a, bez kolektivne sigurnosti, makar samo među državama centralne i istočne Evrope koje su nekada pripadale Varšavskom paktu. U ruskoj viziji evropske sigurnosne arhitekture nema mjesta za NATO, unutar kojeg mali i slabašni susjedi Ruske federacije uživaju kolektivnu zaštitu. Prema real-političkoj koncepciji Putina, države koje su geografski bliže Rusiji, trebaju biti isključivo u zoni ruske odgovornosti, a ne američke ili euroatlanske. Rusija je tako zainteresirana da vrati sat unazad, da obnovi novu/staru multipolarnu evropsku strukturu ili svere uticaja od kojih bi jedna sigurno pripala Moskvi. Kremlj praktično želi vratiti integracijski euroatlanski voz na početne postavke, razbiti njegov kolektivni sistem odlučivanja na više potencijalno suprostavljenih polova od Pariza, Berlina, Londona ili Ankare, što je potkopavanje temelja koji su bili garancija za 30 godina posthladnnoratovskog mira u integriranoj Evropi i 75 godina stabilnosti u Zapadnoj Evropi.
Kako bi izgledala Evropa u imidžu Vladimira Putina?
Ono što bi moglo nastati kao poredak kojeg preferira Kremlj najviše bi ličilo na Evropu pred Prvi svjetski rat, multipolarnu Evropu bez američkih sigurnosnih garancija, balkaniziranu Evropu u kojoj su evropske države okrenute svojim primordijalnim strahovima. U takvim okolnostima rasuđivalo bi se doktrinom ravnoteže moći i geografije. Teorija realizma također sugeriše isticanje nacionalnog interesa kao dominantne kategorije koja bi tada oblikovala ponašanje subjekata u međunarodnim odnosima. Evropu po mjeri Putina možemo također prepoznati kroz javno djelovanje raznoraznih evropskih suverenista, desničara, nacionalista iz Nacionalnog fronta u Francuskoj, Alternative za Njemačku, Danske narodne stranke, Slobodarske stranke u Austriji ili konzervativnog Fidesza u Mađarskoj. Liberalna, zelena, socijaldemokratska, demokrišćanska, Evropa ne želi takvu sudbinu, želi jake institucije, vladavinu prava, nastavak integrativne političke kulture, kakvu nudi euroatlantski poredak. Pogotovo države istočne Evrope ne žele završiti kao periferna zona, poput današnje Ukrajine u kojoj je sigurnost deficitarna. Zašto se Poljska, Latvija, Litvanija ili Estonija plaše Rusije? Zato što je previše velika ili previše blizu, ili što su u njenom zagrljaju imali nesretno povjesno iskustvo. Svi oni imaju debele geopolitičke i ideološke razloge zašto preferiraju američku liberalnu hegemoniju naspram autoritativne Rusije koja odlučuje voljom jednog čovjeka.
