Svjesni situacije u kojoj se zbog pandemije koronavirusa našao cijeli svijet, Admir i Emina Hadžić prvi put u životu uzeli su ašov i motiku u ruke i na zemlji Emininog oca zasadili povrće. Emina je stručna savjetnica za obrazovanje u Pedagoškom zavodu BPK, a Admir službenik u Kantonalnom ministarstvu obrazovanja, pa su već prvog dana shvatili sve muke bh. poljoprivrednika.
- Mislio sam da ću odbolovati sve ovo, ali prošao sam samo s nekoliko žuljeva i upalom gluteusa. Velika je stvar bila ta škola trčanja kroz koju smo stekli kondiciju – kaže Admir.
Troje djece
Svoje slobodno vrijeme ovaj bračni par do sada je koristio za treninge u Školi trčanja Atletskog kluba Goražde, ali trčanje nije isto kao cjelodnevni rad na zemlji.
- Trčala sam polumaraton, vježbam 15 godina, planinarila sam, ne znam koliko sam propješačila po šumama, ali nikad nisam imala takvu upalu – kroz smijeh priča Emina.
Emina i Admir imaju troje djece i odrasli su u radničkim porodicama. Zemlju su obrađivali roditelji, dok bi oni, povremeno, okopavali cvijeće. Njiva koju su obradili ove godine tokom rata je hranila više od 20 osoba. Situacija izazvana pandemijom podsjetila je upravo na ratne dane, a za ovu godinu imali su sasvim drugačije planove.
- Admir i ja smo od 1999. godine zajedno, od toga 15 godina u braku. Nismo krenuli s nule, već iz debelog minusa, poput većine mladih ljudi u našim okolnostima. Zasnuje se porodica, kreditom se rješava stambeno pitanje i mi smo sve to prošli. Ove godine vratili smo kredite, željeli odahnuti, posvetiti se sebi. Kako smo samo bili isplanirali 2020. godinu, a onda neki Kinez pojede slijepog miša – pojašnjava Emina Hadžić.
Doza zabrinutosti
Umjesto učešća na utrkama i maratonima, planiranih putovanja do Skoplja, Tirane i Istanbula, Hadžići sunčane dane provode na njivi u Vinarićima.
- Ja bih to nazvao patriotizmom, ali postoji i mala doza zabrinutosti. Smatram da nije zgoreg započeti i ovaj vid hobija i odlučio sam svake godine ovo raditi – kaže Admir.
Osim toga što u još jednoj krizi čuvaju psihičko i fizičko zdravlje, proljetna sjetva daje im i osjećaj sigurnosti da će njihova djeca, u situaciji kada niko ne može procijeniti sve posljedice pandemije, imati dovoljno hrane.
- Trenutak kad su zatvorili granice vratio me u dane kada smo preživjeli rat u Goraždu. Preživjet ćemo i sada, ali trebamo sebi olakšati tako što ćemo obraditi našu zemlju. Ovo je sada do svakog pojedinca kod nas. Možemo funkcionisati unutar naših granica ako se uvežemo od nekog ko će ovo prekopati i posijati, onog ko će proizvesti konačni proizvod do nekog ko će prodavati te proizvode. Sebi smo najbliži i najpreči i ne možemo se osloniti na druge – kaže Emina Hadžić te dodaje da će nas upravo tragična iskustva iz prošlosti spasiti od propasti.
Dvoje mladih Goraždana nisu jedini koji su shvatili kakve poremećaje na tržištu hrane može izazvati trenutna situacija, kada svaka država najprije misli na svoje potrebe.
- Mi smo na visini iznad grada i svjedoci smo da se sve redom ore i kopa. Mislim da je narod to ozbiljno shvatio, pa zlu ne trebalo – ističe Admir Hadžić.
