U svijetu gdje je priroda zanemarena i zapuštena, jedino što nas može spasiti je život i rad u skladu sa prirodom. Zahvaljujući urbanim vrtlarima i članovima Facebook grupe “Ja sadim, a ti?”, koji nesebično dijele svoja iskustva i savjete, sve je više ljudi u Bosni i Hercegovini koji se odlučuju na uzgoj domaćeg voća i povrća pa makar i u mini vrtovima.
Velika inspiracija svima koje vide njene objave je Elvira Serdarević iz Sanskog Mosta, koja i pored brojnih obaveza kao pedijatrica u lokalnom Domu zdravlja, svo svoje slobodno vrijeme provodi u vrtu družeći se sa biljkama. Vrlo rado ističe da je rođena u porodici u kojoj je proizvodnja hrane za vlastite potrebe zauzimala važno mjesto pa je rano osjetila “zemlju pod prstima”. Na oko 500 m2 okućnice ima baštu sa povrćem, plastenik, staklenik, desetine grmova bobičastog voća, začinsko i ljekovito bilje, stabla krušaka, jabuku, višnju, smokvu, kiwi, grožđe i brojno drugo voće .
“Moja najranija sjećanja vezana su za rahmetli ebu (nana), kako ide iz bašče, a u džepu, koji se mogao napraviti od dimija, krastavci, hrskavi i sočni. Naravno kao dijete, a i kasnije u doba studija, samo bih ponekad pomagala u vrtlarskim radovima, ali je “sjeme bilo posijano”. Prvi put smo muž i ja počeli sa uzgojem povrća kad se rodila naša starija kći Adna. Željela sam da joj pravim kašice od netretiranog voća i povrća. Bilo je to prije 24 godine. Na 50-ak kvadrata smo uzgajali luk, krompir, paradajz, paprike, korjenasto povrće, misirače. Istovremeno smo posadili grmove ribizli, maline, kupine, a već smo imali stabla jabuka, šljiva, višnju“, priča nam Elvira.
U vrijeme specijalizacije, oduševila se plastenikom koji su napravili njeni roditelji, a suprug i otac su je ubrzo iznenadili i vlastitim. Od tada je proizvodnja zdrave hrane za nju postala životna misija.
“Počela sam sa uobičajenim gajenim vrstama. Zimi salate, špinat, luk, a u proljeće paprike, paradajz, krastavac. Nekako u to vrijeme sam u magazinu Gloria otkrila ženu po imenu Kornelija Benyovsky Šoštarić. Tekst je pričao o njenoj ljubavi prema biljkama, a na fotografijama je bilo sve ono što sam ja željela imati – džungla biljaka, stari drveni sto, saksije od terakote prepune začinskog bilja. Ta Gloria je stajala godinama u dnevnoj sobi. Ko god bi mi došao u kuću, pokazivala sam tekst o vrtlarici koju sam kasnije otkrila i na TV, ali budući da nemam naviku sjediti ispred televizora, gledala sam je na YouTube, zimi kad nisam imala posla oko biljaka. Odluka je pala – želim biti kao ona. Porodica i prijatelji su podržavali moja nastojanja pa su pokloni za Bajrame i rođendane odjednom postali neobično sjemenje, vrtlarski pribor, rukavice, makaze, retro kantice. I sama bih sa putovanja u druge zemlje donosila sjemena ili sadnice. Moja kolekcija je rasla, kao i glad za neobičnim biljkama“, objašnjava naša sagovornica.
Zahvaljujući bratu, postala je vlasnica rijetkih biljaka. Najprije joj je iz Njemačke poslao sjeme rabarbare, zatim kafe pa pamuka, lokvanja. Za nju je svaka neobična biljka bila izazov, a posebno je ponosna na snježno bijele loptice pamuka u svojoj bašti.
“Jednom sam čula da neka gospođa ima bananu, nakon par dana sam od nje kupila mladu biljku, a za nekoliko godina sam imala pravu plantažu koja se svake godine širila. Naime, matična banana daje svake godine nekoliko mladih. Ukoliko se ne zaštite od mraza, biljka se smrzne, ali preživi korijen i na proljeće se pojavljuju nove. Ali, ukoliko se prije mraza, kao što sam ja radila, porežu listovi, oko stabljika naslaže debeli sloj slame pa onda cerada, biljke prežive i nastave rast. U drugoj, trećoj godini rađaju. Kad se to prvi put desilo u mojoj avliji, nisam prestajala diviti im se, čekati da vidim hoćemo li ih probati. Naravno, mogli smo samo gledati jer banana treba otprilike osam mjeseci sunca i na ovoj klimi ne može dozriti.
Pomenuću moju najdražu učiteljicu, moju sestru Semiru Sivac. U njenoj učionici pije se samo voda, užina je u kutiji za užinu, donešena od kuće, a ne kupljena u prodavnici. Njeni učenici jedu domaći kruh, maslenicu, uštipke sa domaćim pekmezom, ajvarom, a uz to uvijek donose i voće. Divno je znati da ima ljudi kojima je stalo. Nažalost, gotovo svakodnevno svjedočim pojavi bolesti kod djece, netipičnih za tu dob. Gojaznost, krivljenje kičme, dijabetes, depresija, anoreksija, anksioznost. Zašto? Djeca se danas malo kreću, cijeli svijet im je virtualno dostupan, a roditelji često ništa ne čine da im u tome pomognu jer ili nemaju vremena ili ne vide u tome ništa loše. Zato ja na nama profesionalcima odgovornost i zadatak promocija zdravih stilova života i pravilnih prehrambenih navika“, ističe ova svestrana žena.
Da bi proizvela što zdraviju hranu, ne koristi nikakvu hemiju. Svoje biljke zalijeva vodom iz bunara, a prihranjuje fermentiranom otopinom koprive, gaveza i preslice. Budući da ima puno biljnog otpada svake godine kompostiranjem proizvede dovoljno supstrata tako da đubrenje nije ni potrebno.
“Nikada nisam stigla izbrojati, ali sam sigurna da kod mene živi nekoliko stotina biljnih vrsta – skladno, džunglasto, veselo. U bašči od 50-ak kvadrata, plasteniku od 40 m2, sadim tako da mi bude lijepo kad god pogledam cvijeće, voće, povrće, začinsko i ljekovito bilje, jedno do drugoga. Stara stabla jabuke i višnje svojim krošnjama u proljeće privuku bezbroj pčela, a kad behar prođe, tu su cvjetnice koje se smjenjuju sve do snijega. A iz snijega izviruju vrijesak, erike i bergenije. Moja strast su različite sorte paradajza. Imam ih više od 40, različitih oblika, veličina, od bijele do crne boje.
Trudim se povećati svoju kolekciju čili paprika, ali i uzgojiti neobične vrste, kao što su kiwano, malabarski špinat, jagoda, ljubičasti krompir, fizalis, meksički krastavac. Bitna mi je bioraznolikost, a ne količina. Na kraju, mogu reći da dobar dio godine moja porodica jede svježe domaže voće i povrće. Višak zaledim ili pretvorim u sokove, pekmeze, ajvar, đuveč, turšije od voća ili povrća, kisele salate, začinske mješavine, čajne mješavine, mogla bih nabrajati do sutra“, zaključuje Elvira.
