O knjizi „Kapija“:
“Kad je odlučila pisati, Mediha Šehidić za literarnu je građu imala samo svoj goli, spašeni život. Rekli bismo da je osuđena na stvarnosnu prozu.
(…) Naime, po izboru posla koji obavlja, po izbjegličkom iskustvu, majčinskoj borbi za kćer i njen proboj u društvo, ona ima veliko i zamašno životno iskustvo.
(…) Na rutinskom je pregledu otkriven karcinom, upravo u vrijeme kad se pojavljuje lik unučice, inkarnacija toliko očekivane Radosti, kako je intimno i naziva njena nana. Toj novoj ulozi predala bi se cijelim bićem, no prije toga, mora proći kroz svoj Purgatorij. Stil njenog pripovijedanja dobiva naturalističke tonove. Ulazimo u prostor bolnice, onkološke odjele ispunjene preteškom, tamnom energijom beznađa. Između bolesnih i zdravih zatvara se i otvara kobna KAPIJA. Iza te bolničke ograde ništa više nije isto, ništa nije normalno i nije mjereno po mjerilu ljudske izdržljivosti.
(…) Premda bi po svojoj ženskoj strani nužno trebala biti tašta, Mediha Šehidić začudit će nas opisima vlastitih tjelesnih promjena, te doživljajem vlastitog lica u ogledalu. Kao da je izašla u astral, vidi sebe kako se kreće, kako izgleda obrijana lubanja, kako su duboki podočnjaci, na koji način iz nje istječe životna snaga, odvlačeći je na drugu stranu rijeke.
No, tada se događa ono čudo ljubavi, koje jedino može zatvoriti bolničku kapiju samo u jednom smjeru: bespovratno, nakon što iz bolničkog kruga izađe ozdravljena žena, odlučna da preživi uz kćer i unuku, koje produžavaju njenu lozu, pronose svijetom njene gene i u struji brige i ljubavi omogućavaju protok darova s druge strane, jednako onima koji u tu stranu vjeruju kao i upornim skepticima.”
Mediha Šehidić rođena je 1964. godine. Prve tri decenije živjela je i radila u Zenici. Posljednje dvije decenije živi i radi u Austriji. Zaposlena je kao socijalna radnica u jednom imigracionom centru u Beču.
Prenosimo prvi dio odlomaka romana “Kapija” Medihe Šehidić.
Pakosti za ženu u koju će se moj otac zaljubiti kad majka umre
Godina 1976. Majka ima rak.
U našoj kući tu tešku račiju riječ niko ne izgovara naglas.
Majka će umrijeti. Osjetim to. Prevrćem se po krevetu i ljuljuškam u strahu. Nijedan osjećaj u cijelom ovom ludilu nije potpuno jasan i pitak. Da me neko upitao kako sam, ali kako sam stvarno, jedino što bih mu znala odgovoriti, onako na prvu, bilo bi: Hladno mi je. Stalno mi je hladno.
Srećom, ovdje niko ne pita kako sam. Svi su u svom behutu, zato krevet u kojem brat i ja spavamo već duže vremena niko ne obilazi.
Leđa su mi obično otkrivena i gola. To me u toku noći probudi, pa tražim jorgan i omotavam ga oko tijela. Ponekad ustanem da pokrijem brata. I njegova leđa budu otkrivena, ali san mu je zato ljepši i čvršći od mog.
Noći su duge, ali meni to više ne smeta. U našem regalu ima jedna knjiga o bogovima s modrim pečatom VBB na prvoj stranici i ja sam u njoj pročitala da u grčkim božanstvima postoji Nikta, boginja noći, Haosova kći, pa sam se s njom poistovjetila. Navečer, kad svi zaspu ili se čine kao da su zaspali, ogrnem se plaštom mraka i tako čuvam našu kuću. Djeca moraju imati svoju kuću.
U dugim noćima rađam male strahove začete velikim. Muče me neizdrživi trudovi, ali ja nikada ne ispuštam ni glas. Moja materica je nerazvijena i u mraku iz nje ispadaju djeca koja ne plaču i odmah se pretvaraju u zvjezdice. Zovu se Eter, Hemera, Mom, Pon, Tanatos, Hipno, Hesperida, Kere, Mora, Apatija, Filot, Gera i Erida. Sve sam naučila napamet, baš onako kako stoji zapisano u knjizi iz regala. O svojoj djeci nikome ne govorim. Ujutro kad se probudimo njih svakako ne bude tu. Kad padne mrak, ja ih sebi ponovo rodim.
Tragičan duh i skučenost kotline već su oformili moje pokrete i način na koji komuniciram sa svijetom. Jasno mi je da se kroz naše mozgove provlači mnogo nagonskog i da se ljudi ovdje gdje ja živim od svog prvog daha ni za trenutak ne odvajaju od svoje smrti. Traže je u svemu što žive, jedu, piju, dišu i vole. Ako ne traže oni nju, onda smrt traži njih.
Mora i Tanatos ponekad siđu s nebesa i šapnu mi da se pripremim za majčin odlazak. Ja onda zažmirim i kristalno jasno vidim kuću bez majke. Vidim i oca svoga Haosa, koji poslije majčine smrti ovdje dovodi neku drugu ženu. Stresam se od slike nepoznate ženske osobe koja šeta našim prostorom, vodi oca ispod ruke i naslanja glavu na njegovo rame. Pri pomisli na to meni se povraća i bude mi vrelo u želucu.
Zato što su noći duge imam sasvim dovoljno vremena da u njima kujem razne planove. Moj glavni plan je da gospođi Nepoznatoj Pojavi koja će doći da se šepuri kad moja majka umre zagorčam život svim mogućim pakostima koje poznajem i koje još ne poznajem. Ta žena mora prokleti dan u kojem se dovukla u našu kuću i protegla na ogromnom zelenom kauču na kojem je s ocem ležala moja mati. Počinjem zbrajati.
Prvo, neću je čuti kad govori.
Drugo, gledat ću kroz nju.
Treće, neću jesti njenu hranu.
Četvrto, stalno ću pred njom spominjati svoju majku.
Peto, podsmjehivat ću se njenoj hinjenoj milosti prema nama.
Šesto, glasno ću puštati muziku koju ona ne voli.
Sedmo, strpjet ću se pet-šest godina do punoljetstva i onda zajedno s bratom pobjeći daleko od ove kuće. Zaposlit ću se u nekoj fabrici i raditi u tri smjene, a brat će ići u školu. Nikome se nećemo javljati.
Osmo, nemam osmo… A moram smisliti deset stavki, tako da upotrijebim sve prste svojih ruku kad nabrajam pakosti pripremljene ženi u koju će se moj otac zaljubiti kad majka umre. Ovako tri prsta jedne ruke ostanu bespomoćno sklupčana. Fale mi još tri pakosti, tri kvalitetne pakosti za buduću očevu ženu.
Izdavač: Buybook, 2021.; Urednica: Ida Hamidović
