nekoliko sastanaka „na najvišem nivou“ i sve se ostalo zaboravi: sva prethodna negiranja i nepoštivanja presuda Ustavnog suda, sve neprovedene presude suda iz Strasbourga, i svi učinjeni a nepresuđeni zločini, i svi tenderi, sve integracije, enormna primanja izabranih zastupnika i poslanika, povećanja i usklađivanja primanja sa ne-znam-ni-ja-čim, tajna i glasna poskupljenja, previsoke cijene i potrošačka korpa koju tri prosječne plate, a kamoli penzije ne mogu napuniti... zaborave se i bolesna djeca i ljekari koji ih ne liječe, ubice sa ceste, migranti „na semaforima“ i oni na autobuskim stanicama, Sejdić i Finci nisu ni u peti, a oni koji su krenuli da kupe kartu u jednom smjeru za Njemačku ubrzaju korak! ...a oni koji ostaju odahnut će: „Samo nek' ne puca!“
Njih trojica postigli su ono što su htjeli: jedan se ponovo osjeća pomalo muškarcem, drugi je ponovo najveći krkan među krkanima, treći je dobio još jednu priliku da potvrdi svoj ugled hulje i hinje. Oni oko njih dobili su povećanje plate za 20%, izabrani će još godinu i po smirom primati svojih 7000 maraka, a da ih niko ne pita „jeste li ih zaradili?“, smijenit će koga treba smijeniti i postaviti koga treba postaviti, isplatit će se otpremnine, uzeti novi krediti, reprogramirati prethodna zaduženja, isplanirati nova, izjava „Ovo je politička tuča,narod se nema čega bojati“ ući će u konkurenciju za najveći idiotluk makar u ovom mandatu idiota, a nastavak: „Ovo će malo duže trajati...“ natjerat će sve one koji su pošli da kupe kartu za Njemačku da izbjegavajući ubice za volanom, rizikujući vlastiti život pređu ulicu i na crveno i stanu u red pred konzulatom ili ambasadom prije onih koji su ostali čekati da se upali zeleno... a oni koji ostaju odahnut će: „Samo nek' ne puca!“
Po-svaku-cijenu-mudri na svojim će profilima ispričati grozne priče sa neukusno upotrijebljenim parabolama i, svečano otvarajući poligon za (samo)kastraciju dokazati da pisanje nije baš za svakoga. U međuvremenu anonimni internet ratnici krenut će u još jedan pohod na sve i svakoga ko ne misli kao oni, pažljivo zaobilazeći minska polja kulturnih i drugih pozitivnih događanja, najhrabriji među njima zaštićeni „nickovima“ usudit će se osuditi sve dobro na neprepoznavanje, nepriznavanje, zanemarivanje, zaturanje za leđa, guranje pod led i potpuno prešućivanje... facebook će „eksplodirati“ od postova idiota koji „se nisu umorili“ od pucanja – sve dok zaista ne zapuca – a onda bi bili prvi koji bi koristeći pogodnosti diplomatskih pasoša i diplomatske pošte zapucali „preko grane“ i otamo ili kao lojalni predstavnici svojih naroda navijali za svoje ili se pak, poput novopečenih razumnih Europljana zgražavali nad divljaštvom i barbarizmom zaostalih Balkanaca koje, očevidno nema smisla pozivati na razum i razgovor... Za njima bi stigli oni koji su ustali sahat ranije da prije svih stanu u red pred bilo čijim konzulatima i ambasadama dok još rade, iz reda preko interneta provjeravali stanje na graničnim prelazima i rezervirali mjesta u avionima koji lete bilo gdje makar da djecu sklone (oni mogu i malo sačekati)... a oni koji ostanu odahnut će: „Dobro je... još se ne puca kod nas.“
Poslovično zabrinuti, visoko rangirani, feminizirani predstavnici međunarodne zajednice po ko zna koji put izrazit će svoju zabrinutost, ambasadori predstavnici „kvinte“, „sexte“, „septe“ (ne znam kako se kaže „osmica“ na latinskom) najavit će se na razgovor u Predsjedništvu, članice PIC-e bezuspješno će pokušati usaglasiti svoja mišljenja, Visoki predstavnik će slučajno biti na godišnjem odmoru u svome rodnom mjestu ili će pred Vijećem sigurnosti elaborirati kako je i koliko puta pred njima već izražavao svoju zabrinutost što građani BiH nisu zabrinuti... ostali strani službenici će na plate dobiti dodatke za rad u rizičnim ili neposrednom ratnom opasnosti izloženim područjima i u probranim i sigurnim restoranima proslavljati ovogodišnji bonus za ono što (ni)su uradili... pred konzulatima i ambasadama više neće biti redova, a oni što su ostali ovdje neće imati ni kad ni šta reći.
Ovo je, u najkraćem, scenario za prve kadrove filma strave i užasa čiju smo premijeru odgledali prije tridesetak godina, a čijom reprizom nam se prijeti sve češće i sve intenzivnije. Koliko ćemo je puta gledati i kako često zavisi isključivo od nas ali, sigurno hoćemo sve dok ne shvatimo da temeljni, središnji i krunski problem Bosne i Hercegovine nije politički nego etički i da je ultimativni patriotizam (za)štititi zemlju od njenih vladara.
