Da si bio, dobri čovječe, prije 26 godina na Korićanskim stijenama, vidio bi užas ljudskom umu nepojmljiv. Vidio bi ljude iznad ambisa, iznad ralja smrti, 300 metara razjapljenih podno stradalnika kako čekaju u svoju kamenu utrobu da prime nevin svijet. Vidio bi dva reda, u svakom redu po stotinjak ljudi, kako kleče. Kao da se Bogu mole. U dva safa. Neki u suzama, neki u sebi i moltivi, neki pognutih glava, neki uperenog pogleda ka nebu. Dva reda spremnih za smrt. Vidio bi, čovječe dobri, i pet utvara, pet đavoljih radnika kako stoje naslonjeni na stijene. Oni bočni u rukama drže kalašnjikove, a trojica u sredini papovke.
A onda bi čuo promukli šejtanov glas kako se dere nad provalijom: "Ovdje mi mijenjamo mrtve za mrtve i žive za žive!"
To je glas zlotvora Darka Mrđe, to je glas poslije kojeg je smrt upila tijela i kosti 224 Bošnjaka i Hrvata iz Prijedora i okoline. To je zvuk, koji je izašao iz grla, zvuk nakon koga se barut spario sa rafalima i počeo kopati po živom ljudskom mesu. Tako je srpska policija mijenjala mrtve za mrtve i žive za žive. To je bio način po kojem je funkcionisala "ljudskost".
Bezobzirno, hinjski i kukavički.
Razmjena za smrt
A ti stradalnici, njih 224, prvo su prošli pakao srpskih logora Keraterm, Omarska i Trnopolje. Ti stradalnici su bili hodajući leševi od trideset kilograma još prije ulaska u autobus smrti. A onda su im prijedorske vlasti, poput Lucifera, ponudile najmorbidniju igru. Predložili su logorašima da se dobrovoljno ukrcaju u autobuse i da krenu na razmjenu u Travnik.
Onaj monstrum Mrđa bio je, zapravo, posljednji šraf u mašineriji smrti. On je tek udarna igla ovog kalašnjikova. Okvir, mehanizam i meci su bili u Prijedoru, Banjaluci i Beogradu. Jer, trebalo je prevesti ljude do pod Vlašić, trebalo je odrediti lokaciju za egzekuciju, tako strašnu, izolovanu i nedostupnu da se i danas, 26 godina poslije, kosti teško pronalaze. Trebalo je osmisliti čitav taj mehanizam zla, prevare i smrti. Trebalo je provesti autobuse pored susjeda Srba iz Prijedora i Banjaluke, koji su nehajno promatrali komšije - buduće mrtve. Trebalo je zasuti leševe bombama, trebalo je urušiti okolne stijene, koje su samljele, izmiješale i pojele meso i kosti 224 Bošnjaka i Hrvata. Poduhvat je to...
Samo jedno zločinac nije očekivao - nije se nadao da će neko preživjeti i užasnu priču svijetu reći. A objektivno - ko je mogao preživjeti nepreživljenu kamenu grobnicu?
Misli iznad provalije
Tog 21. avgusta 1992. godine klečao je Edhem Hadžić Crni iznad ponora. Među prvima sa desne strane u prvom redu. Gledao je oko sebe. Sa njegove lijeve strane klečao je njegov prijatelj Rasim. Stisli su jedan drugome ruku. U smrt zajedno. Onda je čuo rafale - i sa lijeve, i desne strane.
Mozak radi nevjerovatno brzo. Brže od metka, sigurno. Kakva je računica čekati rafal koji će tijelo ionako gurnuti u 300 metara dubok bezdan, kada se čovjek može sam baciti dole, sebi muke skratiti, mislio je Edhem. U tom djeliću sekunde, koji mu je bio niša između života i smrti, on se bacio u ponor Korićanskih stijena.
Osjetio je momenat slobode, koji se odmah preklopio sa vatrom u butini. Veći naredni tren čuo je sebe kako teško diše. Nije vidio ništa, ali je osjećao tijela desetina ljudi, ubijenih ljudi, koja se slažu preko njega u ambisu.
Edhem čuje krkljanje. Ljudi koje spaja strah i smrt umiru doslovno sa svake njegove strane. Živ čovjek uokviren prijateljima, komšijama i rodbinom, iz kojih čili život. U idućem momentu, živ čovjek uokviren mrtvim ljudima.
I kako da se Edhem Hadžić razlikuje od mrtvih? To ni sam ne može znati u početku. Zna, ako je to znanje, da je u provaliji, da ne leti i osjeća bol. To bi moglo biti to! Osjeća bol. Mrtav čovjek ne osjeća ništa, a njegovu lijevu nogu reže bol.
Pada noć tog 21. avgusta i čini se da je svemu kraj. I zlu mora doći smiraj. A onda jedna, dvije, tri eksplozije... Geleri se zabijaju u mrtvi štit, u tijela iznad Edhema. "Kašikare"! Kao finalno dokusurivanje eventualno preživjelih.
Ustajanje iz postelje smrti
"Je** ti njima mater, oni su gotovi", bile su konačne riječi asasina.
Vozila su otišla u noć, a kamena grobnica Korićanskih stijena ostala je da samuje.
Edhem Hadžić Crni se izvukao ispod tijela poznanika, prijatelja i komšija. Edhem je napustio postelju smrt i za njega postavljenu tog 21. avgusta 1992. godine i, nakon pet dana lutanja, sakrivanja sa ranom koja se ucrvala, nekako se dočepao slobodne teritorije. Pronašli su ga pripadnici Armije Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane, zajedno sa još nekoliko preživjelih. Edhem je imao trideset i nešto kilograma. Spasio se.
Njegov pad je bio let iznad Korićanskih stijena. Njegovo skakanje u ralje smrti je postalo put istine. Produžena ruka slabašne pravde, oči i uši onih 224 poginulih, koji, kroz Edhema i desetak preživjelih, žive sa nama i traže tu pravdu. A pravda je sporija i mračnija od one rupe podno Korićanskih stijena.
"Pravda" sa debelim navodnicima kaže sljedeće: Pripadnik Interventnog voda prijedorske policije Darko Mrđa osuđen je na 17 godina zatvora. Izašao je nakon devet godina i sada je siva eminencija u Prijedoru. Šetka se pored ljudi kojima je najmilije pobio na Korićanskim stijenama. To je onaj što je "mijenjao mrtve za mrtve, a žive za žive".
Edhem iznad stijena
Sud Bosne i Hercegovine je osudio ukupno devet pripadnika Interventnog voda: Marinku Ljepoja i Radoslava Kneževića na po 23 godine zatvora, Dušana Jankovića, Milorada Škrbića i Zorana Babića na po 21 godinu, Željka Stojnića 15 godina, Damira Ivankovića 14 godina, Ljubišu Četića 13 i Gordana Đurića na osam godina zatvora. Ako izračunate, to je 9,5 mjeseci za svakog ubijenog logoraša. Kao da su krali kukuruze, a ne ubijali ljude...
I ove godine Edhem Hadžić Crni stoji na Korićanskim stijenama. Zajedno sa malobrojnim put provalije bacio je ružu. Jednu od njih 224. Za svakog ubijenog po ruža.
Edhem je kleknuo, pogledao put neba, pa spustio glavu dole, prema rodbini, prijateljima, komšijama u provaliji. Tijelo muškarca se zatreslo. Ridaj je zaparao Korićanske stijene. Bol živog koji je preživio da ispriča stradanje mrtvih.
Da se ne zaboravi!
Piše: Dragan Bursać
