Generacije studenata pamte njegova nezaboravna predavanja na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a njegova energija i dandanas oduševljava. Profesor Imamović istraživao je sa ekspedicijama širom svijeta razne kulture i znamenitosti, od Centralne Azije pa do Južne Amerike. Tokom agresije na našu zemlju bio je ratni direktor Zemaljskog muzeja i jedan je od ključnih ljudi koji su spasili sarajevsku Hagadu. Jedan je od inicijatora da se srednjovjekovni kraljevski grb s ljiljanima stavi na zastavu suverene i nezavisne države Bosne i Hercegovine, što je Predsjedništvo i usvojilo.
Cazin.net ima izuzetnu čast da profesor Imamović, bude autor na našem portalu, a prve tekstove ovaj bosanski Indiana Jones objavljuje o zlatnom dobu naše zemlje - Srednjovjekovna Bosna, stećci, bogumilstvo...
Uživajte.
E. Imamović STAROBOSANSKI NOVAC
Bosna pripada skupini rijetkih zemalja u svijetu koje imaju višehiljadugodišnju tradiciju kovanja vlastitog novca. Od Ilira preko srednjeg vijeka do današnjeg dana.
Počeci upotrebe novca na tlu Bosne i Hercegovine
Prvi novac za koji se zna da je bio u upotrebi na području današnje Bosne i Hercegovine potječe od prije nekih 2200 godina i bio je grčki novac. To je vrijeme kada su na ovim prostorima živjeli Iliri. Grci su s njima imali veoma razvijene trgovačke veze. Prodavali su im skupocijeno oružje, bojnu opremu, nakit, posuđe i dr, a u zamjenu od Ilira su dobijali zlato, srebro i druge metale kojih je u Bosni oduvijek bilo u izobilju. Iliri do stupanja u kontakt s Grcima nisu se služili novcem niti su poznavali njegovu primjenu. Kada se pojavio, vrednovali su ga po težini, kakvoči metala i izgledu. Vremenom je postajao sve prisutniji pa su ga na koncu prihvatila sva ilirska plemena s današnjeg bosanskohercegovačkog prostora kao uobičajeno sredstvo plaćanja. Nađeno ga je u svim dijelovima naše zemlje, obično uz komunikacije koje su povezivale unutrašnjost zemlje s primorjem gdje su se nalazile grčke trgovačke stanice.
Prvi domaći novac
Nije prošlo dogo i ovdašnji Iliri su počeli sami kovati novac pa Bosna i Hercegovina pripada skupini rijetkih zemalja u svijetu koje imaju višehiljadugodišnju tradiciju izdavanja vlastitog novca. Prvi kovan na ovom prostoru potječe iz 3. stoljeća stare ere, odnosno prije više od 2200 godina. Kovalo ga je ilirsko pleme Daorsi koji su naseljavali područje današnje Hercegovine oko Stoca i šire prema moru, sa središtem u današnjim Ošanićima kod Stoca. Na jednoj strani tog novca prikazana je glava nekog božanstva, a na drugoj lađa oko koje teće natpis Daorson, pisan grčkim pismom a znači ime plemenskog središta (današnji Ošanići). Po nekima ta riječ označava naziv njihovog plemena – Daorsioi, kako stoji kod nekih grčkih i rimskih pisaca. Do danas se sačuvalo svega malo njegovih primjeraka, i većina ih se nalazi u numizmatičkoj zbirci Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Po svemu odgovara novcu koji su kovali onovremeni Grci u svojoj zemlji. I njihovi novci obično na jednoj strani (aversu) imaju lik nekog božanstva na drugoj (reversu), lik lađe ili nekog drugog predmeta. Grčki utjecaj na daorski novac pokazuje i natpis na njemu ΔΑΟΡΣΩΝ, napisan grčkim pismom a koji znači ime plemena ili ime njihovog plemenskog središta. To, da se prvo kovanje novca na bosanskohercegovačkom prostoru veže za ovo pleme, nije slučajnost.
Iz historijskih izvora i arheološke građe zna se da su Daorsi imali veoma razvijene trgovačke i kulturne veze s Grcima pa su primili mnogo toga iz njihove kulture, između ostaloga i tehniku kovanja novca. Njihovo plemensko središte na Ošanićima kod Stoca po svemu je odgovaralo izgledu i sadržaju grčkih gradova. Imao je trg, ulice, hram, sveti gradski prostor (citadelu), bedeme zidani velikim kamenim tesanim blokovima itd. Ovaj novac ima još jedan značaj. Lik lađe na njemu pokazuje da su se Daorsi bavili i pomorstvom, to jest da su bili gospodari znatnog dijela jadranske obale koja se prostirala sjeverno i južno od ušća Neretve. U isto vrijeme to govori da su se bavili pomorskom trgovinom, o čemu govore najnoviji nalazi iz Desila na Hutovom blatu u donjoj Neretvi, gdje je bila jedna od njihovih luka. Pronađeni su ostaci njihovih lađa, velika količina amfora grčkog i italskog porijekla, oružje i dr, što dokazuje trgovačke veze ovog plemena s mediteranskim zemljama.
Doba rimske uprave
Po osvajanju današnje Bosne i Hercegovine od strane Rima i uspostavljanjem njihove vlasti (konac I stoljeća stare ere), na ovim prostorima ulazi u upotrebu rimski novac raznih naziva i vrijednostzi (nominala). S obzirom da je rimska vlast ovdje trajala više od pet stoljeća, nalazi njihovog novca su brojni. Uglavnom se radi o bakrenjacima i srebrenjacima, ali nisu rijetki ni nalazi zlatnog novca. Iako ima serija koje su kovane na ovom prostoru za potrebe ovdašnjih rudnika, taj novac, međutim, ne pripada historiji naše zemlje. Kovala ga je strana zemlja i bio je u prometu kao novac gospodara koji je onovremenu Bosnu i Hercegovinu držao u pokornosti kao i druge zemlje onovremene Evrope, sjeverne Afrike i Bliskog istoka.
Rimski novac općenito za nas ima taj značaj što je srednjovjekovni bosanski novac, zvani dinar, dobio naziv po jednom tipu rimskog novca. Bio je to srebrenjak zvan denarius. Propašću antičke (rimske) civilizacije do čega je došlo krajem 5. i početkom 6. stoljeća nove ere i dolaskom Slavena na Balkan, u Bosni su kao posvuda u Evropi, bile uništene sve rimske tekovine. Razaranje i pomor stanovništva je bio toliki da je zemlja za dugi niz stoljeća bila u potpunoj izolaciji i kulturnom nazatku. U mnogočemu se moralo poći izpočetka, pa tako i u kovanju novca. Za to je trebalo stvoriti niz preduvjeta. Na prvom mjestu je trebala postojati jaka politička organizacija, odnosno država praćena jakom ekonomskom bazom. Bosna je vremenom oboje to stekla pa je u doba svoje srednjovjekovne samostalnosti počela kovati vlastiti novac, kako je to bilo u 2. stoljeću stare ere.
Srednji vijek
U Bosni je u srednjem vijeku do pojave domaćeg novca kolao najraznovrsniji strani novac. Od 6. do 12. stoljeća najviše je bio u upotrebi novac Bizantskog carstva sa sjedištem u današnjem Carigradu (Konstantinopolisu). Kovan je od zlata, srebra i bakra raznih naziva i nominala (solidus, solidus aureus, aureus, romanatus, i sl.). Bio je izuzetno cijenjen i kao takav imao je status onovremene internacionalne valute. U mnogim zemljama onovremene Evrope, pa tako i u Bosni, zbog nedostatka tog i drugog novca trgovalo se sirovim zlatom ili srebrom, mjereno kantarom. S obzirom da je Bosna bila bogata metalima, među njima i plemenitim, kao sredstvo plaćanja trgovalo se tim metalima. Jedinica mjere je bila libra ili pondilus, težine 327,45 gr.
U široj praksi trgovalo se raznom drugom robom u čemu su žito, stoka, krzna, obuća, odjeća, nakit i dr., bili najviše u opticaju. To je, inaće, najstariji oblik trgovanja zvan trampa, poznat svim starim narodima. I Bosna je u svom privrednom i kulturnom razvoju prošla taj stadij novčarske privrede. Od 12. stoljeća, naročito od vremena Kulina bana, u Bosni se uz bizantski novac počinju upotrebljavati i novci pojedinih evropskih država i gradova. To je bilo u uskoj vezi s privrednim razvojem Bosne u Kulinovo doba, o čemu svjedoči i njegova povelja iz 1189. godine izdata Dubrovniku koja regulira trgovačke odnose te dvije zemlje. Među stranim novcem, u to vrijeme je počeo kolati i novac grada Salzburga (Austrija) zvan frizatik, koji je u to vrijeme bio cijenjen u Evropi.
Bosna otvorena za novce citave Evrope
Od početka 13. stoljeća u Bosni je sve čečće u upotrebi mletački (venecijanski) novac. Zbog razvijenih trgovačkih veza Bosne s Venecijom, taj novac je ovdje ostao u opticaju kroz čitavo razdoblje srednjeg vijeka. Zvao se denarius grossus ili matapan. Po nazivu grossus nastao je naziv groš, opći naziv kod svih južnoslavenskih naroda za određen tip novca. Bio je od srebra, težak 2,178 gr. Uz ovaj novac u Bosni je bio u opticaju i drugi mletački novac, težak svega 0,4 gr, zvan denarius parvus, dinarić ili piccoli. Svi ti novci u Bosni su imali status legalnog platežnog sredstva i tako je ostalo sve do kraja bosanske samostalnosti.
Kralj Ostoja je 1404. godine Veneciji izdao povelju kojom im zvanično dozvoljava slobodan opticaj njenog novca u svome kraljevstvu. To je učinio i kralj Tvrtko II 1421. godine. Iako je Dubrovnik imao razvijene trgovačke veze s Bosnom i prije Kulina bana, prvi njegov novac se u Bosni javlja tek početkom 14. stoljeća. Dubrovnik je, naime, tek tada počeo kovati svoj novac jer se do tada i on služio tuđim novcem (kao što se danas mnoge zemlje služe dolarom ili eurom). Bio je od srebra raznih nominala i nosio je opći naziv dinar. Kako je s Bosnom održavao prisne trgovačke odnose, nastojao je da u njoj njen novac postane glavno platežno sredstvo. U tome su u određenim razdobljima i prilikama manje-više i uspijevali. Svjesni šta to znači za njihovu trgovinu i dobit kad je u pitanju trgovanje s Bosnom, sve do pada Bosne pod Turke činili su sve da bosanske vladare ometu, odnosno odgovore ih od namjere da kuju svoj vlastiti novac. A kad se počelo s kovanjem često su tražili da ga obustave.
Kako je Bosna održavala trgovačke veze i s drugim mediteranskim gradovima, posebice s onim na Jadranu, kolao je novac i tih gradova. Među njima su se posebno isticali Split, Trogir, Zadar i Kotor. Javlja se i novac raznih talijanskih gradova, najviše Đenove, Milana, Verone, Padove itd. Nema primjera da je u nekoj od evropskih zemalja u srednjem vijeku kolao strani novac u tolikoj mjeri kakav je bio slučaj s Bosnom. Dok su druge zemlje ljubomorno štitile svoj novac, a time i svoju privredu, Bosna je širom otvorila vrata stranom novcu. Čak se javlja jedan paradoks. Pojedini bosanski vladari sami pozivaju druge države i gradove da im novac nesmetano kola u Bosni. I ne samo to. Bosanski vladari su često povjeravali drugim državama i njihovim kovnicama da kuju njihov novac, što je u ono doba predstavljalo pravu rijetkost, čak presedan, zbog mogućnosti zloupotrebe. Ali, nije to sve. Bosna je nerijetko čak kupovala tuđi novac za vlastitu upotrebu, i to u velikim količinama. Plaćala ga je zlatnim i srebrenim polugama.
Slika: Prvi bosanski novac od prije 2200 godina
