Korona (nazivaću virus personificirano u ovom tekstu) je ubila desetine hiljada ljudi, ali je rasvijetlila nebo. Čak i između pomora i vedrog neba ima veze. Poznata je uzrečica da u svakom zlu ima i dobro, ali bolje bi bilo da shvatimo da su ubilački pohod korone i vedro čisto nebo, plavo, kakvo ne pamtimo da smo skoro vidjeli, opomena pred kojom se ne smiju zatvoriti oči.
Našim životom i navikama prije korone dominirali su pohlepa i egoizam, prihvatili smo dobrovoljno ropstvo proizvođenju potreba i omogućavanju da se one zadovolje. Naše ponašanje određivalo je nestrpljenje da se postigne ono što će nas činiti samozadovoljnim. Usred korone nestrpljivi smo da se vrati taj i takav život. Vlasti gotovo svih evropskih zemalja udovoljavaju nestrpljenju, žureći da donesu propise za ublažavanje ili zanemarivanje mjera, prethodno preduzetih da se zaustavi širenje koronavirusa. Čak i zemlje najviših kulturnih i sanitarnih standarda, kao Njemačka, Danska ili Norveška, popuštaju nestrpljenju i liberalizovanjem pokušavaju da prestignu koronu. Njemačkoj se osvetila povećavanjem broja oboljelih. Korona nije dostigla svoj zlokobni vrhunac, još osvaja i nestrpljenje joj neće stati na put. Naprotiv, ići će joj naruku.
VREME KONZUMERIZMA: Ljudsko nestrpljenje dovodi planetu Zemlju na ivicu propasti. Nebo nad Evropom korona je očistila time što je drastično smanjila upotrebu vozila na zemlji, a na nebu zaustavila nestrpljiva putovanja avionima. Nebo je plavlje i bolje se vidi naprosto zato što ga ne šaraju bjeličasti tragovi hiljada tona otrova. Taj otrov ne samo da zaklanja nedužno nebo, koje su i bogovi napustili, nego učestvuje u stvaranju bioneravnoteže u koju je korona uletjela kao u svoje carstvo. U prostorima takve neravnoteže razularena je, moćna i po čovjeka katastrofalna.
Publicisti, esejisti, ekolozi, sociolozi, antropolozi, filozofi i naučnici pišu kako svijet poslije korone ne može i barem ne bi trebalo da bude kakav je bio, ali savremeni čovjek, prije svih u Evropi i Americi, ogrezao u potrošnji i konzumerizmu, zajedno sa svima onima koji bi da se domognu svijeta u kojem vlada ideologija “daj nam danas”, mudre ljude čitaju ili slušaju rasijano i uz prezrivo klimanje glavom: Samo vi pričajte, mi znamo bolje.
Nestrpljenje znači da smo zbog stotina beznačajnosti spremni da prodamo dušu đavolu, rekao je Karl Gustav Jung. Nestrpljenje je prizvalo koronu među ljude, nestrpljenje je neće otjerati. Pogotovo ne nestrpljenje da se vrati život koji smo do njenog osvajanja živjeli po ideologiji i principima “daj nam danas”. Bog nam nije davao nego smo otimali i čupali od planete Zemlje i time joj drastično smanjili resurse i oslabili je dotle, da se nameće pitanje hoće li biti u stanju da nas održi. A i sebe.
Nauka i naučnici su u stanju da to sagledaju i nađu način kako da čovjekovom životu obezbijede zaštitu od korone, ali za to treba vremena. I to mnogo vremena i mnogo žrtava. To će vrijeme teći sporije i žrtava će biti više zbog ljudskog nestrpljenja. Korona je prošla samo dio svog puta, na kojem ubija ljude koji se protiv nje mogu zasad boriti jedino “socijalnim distanciranjem”, to jest izolacijom i restrikcijom kretanja, što je na ovom stupnju razvoja čovjeku jedino mogućno. Ali u svijetu koji bi korona da pretvori u svoje carstvo gotovo se i ne govori o čemu drugom doli kako izbjeći jedini način da joj se spreči širenje. Nestrpljenje je, međutim, neće otjerati. Ona se ne može opozvati, ne može se protiv nje ništa dekretom.
Otkud toliko nestrpljenje? Uprkos pametnim ljudima u svim dijelovima planete koji ističu da bi poslije korone valjalo da se zamislimo o životu i njegovom smislu, jedino se očekuje da se ona potisne i da se vratimo na staro. Prva stvar bila bi sjesti u automobil ili avion i poći tamo kud nam korona nije dala. A nije nam dala nikuda. U njoj nema ostrva, kao što ih nije bilo ni u kugi, kako je rekao Alber Kami u svom istoimenom romanu.
GDE SE TO ŽURI: Avion je metafora nestrpljenja. Kao, uostalom, i automobil. I jedan i drugi su upropastitelji civilizacija, učesnici katastrofalnog poremećaja bioravnoteže i uzročnici dolaska korone.
Cepelin je bio najsigurnije, najjeftinije i možda najromantičnije prevozno sredstvo, ali to nije bilo dovoljno za nestrpljivost čovjeka 20. vijeka. Jedina mana tog prevoznog sredstva bila je sporost: jedva je dostizao brzinu od 250 kilometara na sat. Za nestrpljive, a nestrpljiva je većina čovječanstva, to je nepodnošljivo sporo. Jer, recimo umjesto za dva ili dva i po sata, koliko avionu treba između Pariza i Beograda, cepelin bi letio možda i deset sati. Strašno! Samo zato nije imao šanse. Nestrpljenje mu je učinilo kraj. Zbrisali su ga avioni čija je brzina leta tri-četiri puta veća, bez obzira na to što je uništavanje planete Zemlje tim letovima stotinu puta brže i teže.
Izgara se od nestrpljenja da se ukine izolacija, konfinacija i kako se gdje naziva i sprovodi, a i dalje se, na primjer u Francuskoj, prebrojava više od 500 mrtvih dnevno. Marsejski doktor Didije Rault stekao je svjetsku slavu usred epidemije tvrdeći da je čudotvorni terminator korone lijek koji je odavno poznat i upotrebljavan. Njime će iz Marseja istjerati koronu, a mogao bi i iz cijele Francuske. Nestrpljivima je išao naruku, njegova popularnost je rasla mada su dokazi koje je iznosio javnosti prilično tanki i sumnjivi. Broj njegovih poklonika uvećao se kad je izjavio da će za mjesec dana ubilačkom virusu biti kraj jer nije ništa drugo doli sezonska bolest, kao i svaki grip.
Za nestrpljive doktor Rault postao je legenda, za naučnike nešto drugo. Udruženja nestrpljivih ga već predlažu za kandidata za predsjedničke izbore 2022. Peticiju za to potpisalo je 24.000 njegovih poklonika, dok u isto vrijeme desetine instituta i naučnih timova u svijetu danonoćno radi da pronađe vakcinu i lijek protiv Covida-19. Svi ozbiljni naučnici ne propuštaju da istaknu da, i ako pronađu valjanu vakcinu ili lijek, njihova praktična upotreba neće biti mogućna prije najmanje godinu dana. Inače, i vakcina i lijek mogli bi ubijati više nego korona. U odnosu na nju, samo strpljenje može pomoći. Strpljen – spasen.
Razlozi širenja zaraze Covid-19 radije se pripisuju nekoj iracionalnoj zavjeri nego “normalnom” životu i ponašanju čovjeka kao stanovnika ove planete. Osnovno geslo modernog čovjeka je grabiti i nemilice uzimati od prirode, ne pitajući se šta joj time činimo. Čovjek se danas ponaša kao da je jedini važan na planeti i nepobjediv. Korona je samo otkrila da nije ni jedini niti je jedini važan i da je iluzija da je nepobjediv. Pobijedila su ga ne vidljiva i naoko snažna i opasna živa bića i pojave nego nevidljiva stvorenja koja takođe imaju svoj razlog postojanja u biodiverzitetu i ravnoteži neophodnoj svemu što postoji.
Nestrpljenje nigdje i nikada nikome nije donijelo dobra. Ni četiri negacije nisu dovoljne za tu istinu. Pogotovo ne u borbi protiv korone. A kakvom to cilju se s nestrpljenjem hrli? Pa jedino da se vrati život kojim smo živjeli prije korone: zarađivanju i prije svega trošenju na hiljade besmislica, kao što je rekao Jung.
Zbog nestrpljenja da se domognemo besmislica vratiti se “normalnom” životu znači samo išarati nebo nad nama i ponovo ga zagaditi i zamračiti, ostati najveća štetočina na ovom svijetu i smetati drugim živim bićima u njihovoj svakodnevici i evoluciji.
Korona se ne može prestići. Nestrpljenje ju je prizvalo među ljude, nestrpljenje je neće otjerati. Pogotovo nestrpljenje da se vrati život koji nam je privremeno uskratila. Treba misliti na to neće li je prije otjerati empatija, mudrost, solidarnost i plemenitost koji su se, kao i čisto nebo, usred pandemije ipak tu i tamo među nama pokazali.
Dževad Sabljaković
