Ilija Garašanin u Načertaniju (1844.) piše o stanovništvu Bosne kao o „Bošnjacima tri vere“ (muslimani, pravoslavni, katolici).
Naziv Bošnjanin se spominje prvi put u carskoj tituli bizantijskog cara Manojla Komnena oko 1166. godine, zatim u velikom broju raznih dokumenata koji su nastajali u srednjovjekovnoj Bosni, potom kod starih južnoslavenskih pisaca u vrijeme turske vladavine, kada se spominju uporedo s drugim južnoslavenskim narodima.
Prema popisu stanovnika u BiH 2013. godine, broj Bošnjaka u BiH bio je 1.769.592, odnosno 50,1 % ukupnog broja stanovnika. Ovaj legitimni i povijesni naziv povremeno je osporavan zbog ideoloških ili političkih razloga. U socijalističkoj Jugoslaviji, na primjer, politički im je osporavan naziv pa su službeno nazvani Muslimani (s „čuvenim“ velikim početni slovom M) da bi se time sugeriralo kako je njihov nacionalni identitet sporan, jer je m/Musliman – u biti i svuda u svijetu – oznaka za vjersku pripadnost (pripadnost islamu).
Ilija Garašanin u Načertaniju (1844.) piše o stanovništvu Bosne kao o „Bošnjacima tri vere“ (muslimani, pravoslavni, katolici).
Nazivanje Bošnjaka Muslimanima imalo je osnovni cilj da ih predstavi kao etničke Hrvate i/ili Srbe islamske vjeroispovijesti, što ne odgovara povijesnim činjenicama o Bošnjacima kao autohtonom evropskom narodu čiji značajan dio je prihvatio islam kao svoju religiju. Tako je u socijalističkoj Jugoslaviji vršeno ideološko krivotvorenje povijesti i stvarnosti. Zakonom je bilo određeno da se velikim početnim M (Musliman) izražava nacionalna pripadnost, a malim početnim slovom m (musliman) vjerska pripadnost. Taj ambivalentni konstrukt bio je netačan i izazivao je velike zabune. Sami Bošnjaci osjećali su se povrijeđenim takvim poricanjem, ili problematiziranjem svoga nacionalnog identiteta s pozicija velikosrpskih i velikohrvatskih ideologija, uprkos povijesnim činjenicama i njihovom pravu na nacionalno opredjeljenje.
Imenovanje etničkih Bošnjaka Muslimanima bilo je ideološka prinuda. Ta ideološka inercija izražava se posebno snažno devedesetih godina 20. stoljeća, kada je izvršen i genocid nad Bošnjacima u BiH jer su velikohrvatski i velikosrpski državni projekti imali cilj da podijele BiH, a da Bošnjake djelomično pobiju i djelomično rasele po svijetu. Pri tome agresori na BiH insistiraju na svojim tvrdnjama da su Bošnjaci, kao muslimani, „remetilački faktor“ te da se moraju vrati u „vjeru pradjedova“ (u kršćanstvo). Za te ideologije i njihove projekte problem je u tome što su Bošnjaci državotvorni faktor te je nužno – sa stanovišta tih ideologija i njihovih projekata – svesti ih na vjersku zajednicu koja, kao takva – neetnička – ne može biti ni državotvorna.
U suštini, radi se o dva identiteta jednoga naroda: etnički identitet (Bošnjak) i vjerski identitet (musliman), pri čemu je nužno imati u vidu da nije svaki Bošnjak istovremeno i musliman jer se jedan dio njih osjeća ateistima, agnosticima i sl.
Agresori na BiH insistiraju na svojim tvrdnjama da su Bošnjaci, kao muslimani, „remetilački faktor“ te da se moraju vrati u „vjeru pradjedova“ (u kršćanstvo)
Uz pojmove Bošnjak i musliman postoji i pojam Bosanac koji ne označava ni etničku ni vjersku već nacionalnu pripadnost kao pripadnost državi. Osporavanje ovoga naziva implicira osporavanje države/državnosti BiH. Bosanci su svi oni koji imaju državljanstvo BiH, odnosno koji žive u BiH, a koja se kroz vrlo dug povijesni period nazivala Bosnom. Dakle, Bosanci su također etnički Hrvati, etnički Srbi, etnički Bošnjaci, te drugi narodi koji su državljani BiH.
Tokom posljednjeg rata u BiH, ali i nakon toga, nastoji se unijeti pometnja i među same Bošnjake tako što im se sugerira, ili im se nameće, da se izjašnjavaju u isključivosti: ili kao Bošnjaci, ili kao Bosanci. Tako se može čuti kako i neki Bošnjaci govore da su oni samo Bošnjaci, ali ne i Bosanci. Ovo je djelomično i posljedice višedecenijske frustracije koju im je nametnulo osporavanje naziva Bošnjak.
S naučnog i povijesnog stanovišta, poenta je u sljedećem. Bošnjak je oznaka za etničku pripadnost; musliman je oznaka za vjersku pripadnost, Bosanac je oznaka za nacionalnu/državnu pripadnost. To su tri vrste, ili tri aspekta identiteta, jer jedan narod, kao i pojedinac, može imati više identiteta (etnički, nacionalni, vjerski, kulturalni, rodni i dr.). Ti identiteti nisu uzajamno isključivi, ali nisu ni nužno kompatibilni, jer pojedinac (kao i zajednica) može biti istovremeno Bošnjak koji je musliman i koji je Bosanac, budući da živi u Bosni. No, on može biti i Bošnjak koji je ateist a ima, recimo, njemačko državljanstvo.
Može čuti kako i neki Bošnjaci govore da su oni samo Bošnjaci, ali ne i Bosanci. Ovo je djelomično i posljedice višedecenijske frustracije koju im je nametnulo osporavanje naziva Bošnjak
Bošnjaci svoj jezik nazivaju bosanskim. To im se danas ponegdje osporava iako su već 1890. godine imali Gramatiku bosanskog jezika autora Franje Vuletića; u vrijeme austrougarske uprave tako je nazivan taj jezik, nazivali su ga bosanskim jezikom mnogi ugledni hrvatski i srpski intelektualci i književnici (Miroslav Krleža, Isidora Sekulić i dr.).
Bošnjaci su čak davne 1631. godine imali Bosansko-turski rječnik čiji autor je Muhamed Hevai Uskufi.
