Bila je to armija poput današnjih lovačkih udruženja, skup mladića sa sela i nekoliko pušaka na ramenima. Smiješno, ali istinito.
Da ste kome mogli pričati da će ta armija 1995 pobijediti i autonomaše i vojsku RS, hiljade vojnika sa tenkovima i topovima, ne bi vam niko povjerovao, osim što bi ste izgledali kao luđak. Ali eto, bilo je tako. Bužim je danas među najmlađim i najmanjim općinama u BiH, sa oko 20 hiljada stanovnika, od kojih je nekoliko hiljada na radu u inozemstvu (dâ se primjetiti njihovim dolaskom u augustu). Ulaskom u ovaj mali grad, vidjet ćete kolika je državna briga za njim, njegovim uređenjem, njegovim narodom, koji ga je uspio uljepšati kućama i privatnim objektima, izgrađenim stranim kapitalom, ali ne i državnim poticajem. Za mjesec dana o Bužimu će se opet pričati kao gradu čija je vojska sačuvala BiH, no da li građani stvarno imaju podršku države koju su odbranili? Znaju političari (barem oni koji čuvaju BiH) da ako nekad izgube Krajinu, izgubili su i BiH. I Krajina bi milione maraka iz budžeta za autoput (brzu cestu), kojim bi se povezao Bihać, Cazin i Velika Kladuša, pa sve do Karlovca, kako bi smanjili kilometre gužve i kako bi dvadesetak hiljada Krajišnika brzo stizalo na posao, a još brže svojoj kući, jer bi umjesto 4 ili 5 sati iz Ljubljane do Bužima stizali za nešto više od 2 sata. Krajišnici, koji zbog rata i posljedica ranjavanja nisu sposobni da se zaposle, ne mogu živjeti sa 50 ili 150 maraka državne brige.
Bužim je, ako ga država voli, zaslužio više firmi, bolji asfalt, veću bolnicu ili bolju cestu do kantonalne bolnice u Bihaću, zaslužio je da u Sarajevu dobije ulicu po generalu Izetu Naniću, zaslužio je bolju i moderniju policijsku stanicu na ljepšoj lokaciji, zaslužio je 20 miliona maraka u svom budžetu da mu nekad (barem jednom u godini) budžet bude pun kao budžet grada Sarajeva, umjesto 6 miliona, kako bi se socijalna prilika popravila, zaslužio je od države da mu napravi bolji stadion, gradsko šetalište gdje je trenutno glavna magistralna cesta, koje bi se uredilo za pješake, bicikliste i vozila hitnih slučajeva, i to samo dio strogog centra (od nogometnog stadiona Vitez do gradske džamije), sa više zelenila i klupi za odmor...Zaslužuje da jednom u godini bude centar gradnje kao Sarajevo sa više navedenih investicija, koje bi koštale, ali bi se i vidjele.
Doći i posjetiti Bužim samo u augustu, nije neki znak uvažavanja, sve dok se u Bužimu ne bude razgovaralo o projektima modernizacije grada da se jedan mali herojski grad sa velikim ljudima može hvaliti lijepim gradskim trgom i dobrim asfaltom. Jer u velikim ljudima je veliko srce, koje ne zaboravlja dobrotu drugih, niti zaboravlja zlo prošlosti.
Znak solidarnosti ovih na vlasti u Sarajevu prema viteškom Bužimu nije doći na mezar Izeta Nanića i proučiti mu Fatihu, znajući da bi i on sve navedeno htio svome gradu i svome narodu, jer da je živ, znamo da bi Izet Nanić bio predsjednik ove države. Bez sumnje u to. No, i poslije 4 avgusta u njega će doći visoki državni zvaničnici, pohvaliti njegov narod, a čim leđa okrenu i izađu iz Bužima na put prena Sarajevu, za njima će nekoliko hiljada Bužimljana na posao u zemlje EU.
Da se ne lažemo, i sljedeće godine su dani viteškog grada Bužima, pa uvijek ima vremena vjerovati u državnu brigu o gradu čiji je narod spriječio pad Krajine i njeno priključivanje Republici Srpskoj.
Jednom riječju, Bužim je zaslužio svjetsku nagradu za mir, pa i nagradu 6 april grada Sarajevo za mir. Jer kad god se sjetim šta je sve s Krajinom moglo biti da je potrajalo, bojim se da bi od nje ostala masovna grobnica nad kojom bi plakao cijeli iskreni svijet.
Piše: Emir.E
