PANIKA oko rasta cijena se ne stišava. To je glavna tema u svijetu, pa tako i Hrvatskoj, te je, osim ekonomskog, postala i političko pitanje.
Rast cijena postaje političko pitanje
Kako je inflacija rasla tako je rastao i javni interes za nju jer je postajala sve vidljivija. Iako je percipirana stopa inflacije, koliko građani procjenjuju da iznosi rast cijena, redovito veća od službene stope, u oba slučaja postoji razlog za zabrinutost.
Svaku paniku se pokušava iskoristiti za prikupljanje političkih bodova, pa tako i ovu. U Hrvatskoj u tome prednjače sindikati jer oni kod nas i funkcioniraju kao političke institucije.
Jedan je od njih Savez samostalnih sindikata Hrvatske, na čelu kojeg je Mladen Novosel.
U emisiji U mreži Prvog emitiranoj 2.2.2022. gospodin Novosel javno se založio za državnu kontrolu cijena sa svrhom borbe protiv inflacije. "Svi zajedno možemo tražiti od države, kao regulatora koji dozvoljava slobodno tržište, da u ovom trenutku to tržište ne može biti toliko slobodno i ne mogu svi samo tako dizati cijene bez ikakvih kontrola, a da istovremeno država ne intervenira ili na kontrolni način ili sa svim pomoćima koje ima na raspolaganju", rekao je.
Puno riječi koje su mogle biti skraćene u jednu kratku rečenicu: "Država treba kontrolirati cijene."
Državna kontrola cijena dovodi do pada kvalitete
Doduše, ideja nije nova. Vlada je već intervenirala ograničavanjem cijena goriva na mjesec dana. Bilo je to kratko razdoblje, koje nije trebalo imati velikog utjecaja, ali i tijekom njega se pokazalo do čega državna cjenovna kontrola vodi.
Ubrzo je došla obavijest distributera goriva da će premium goriva prodavati samo do isteka zaliha, tj. pala je kvaliteta. Točnije, za neke automobile, odnosno njihov tip motora, prikladnija su premium goriva koja su ujedno i skuplja.
To su automehaničarske stvari, ali poanta je kako državna kontrola cijene goriva od samo mjesec dana dovodi do pada kvalitete goriva i smanjuje izbor, što može izazvati dodatne troškove kod nekih tipova motora koji bolje funkcioniraju s kvalitetnijim gorivima.
Nakon pada kvalitete slijede nestašice i nastanak crnog tržišta
Učinak svih državnih kontrola cijene je isti: pad kvalitete, smanjenje raznolikosti ponude, nestašice, a s vremenom nastanak crnog tržišta i pojava krijumčarenja.
Proizvođači i trgovci će biti voljni neko vrijeme raditi bez marži i profita, ali će vrlo brzo shvatiti da im se ne isplati nastaviti s poslovanjem. Dio će pokušati uštedjeti na druge načine, smanjivanjem kvalitete i proizvodnih troškova. Ubrzo će se uštede odraziti i na radnike, kojima će se smanjivati plaće ili produživati radni sati.
Troškovi proizvodnje i poslovanja će rasti jer je rast cijena zahvatio cijelo gospodarstvo, a ograničavanje cijene finalnih proizvoda će držati prihode konstantnima. Kada rastu troškovi, a prihodi ostaju jednaki, prvo pada profitabilnost poslovanja, a jedini način održavanja profitabilnosti su uštede na kvaliteti proizvoda, plaćama radnika, održavanju, sigurnosti i sl.
Slijede bankroti i nezaposlenost
Kompanije će brzo shvatiti da im se ne isplati nastaviti raditi i ugasit će poslovanje. Ako ne bankrotiraju prije toga.
U svakom slučaju, nestat će radna mjesta i smanjit će se porezni prihodi države. Dapače, država gubi na tri načina: zbog loših poslovnih rezultata ili bankrota gubi poreze od kompanije, zbog otkaza, tj. smanjivanja broja radnika u gospodarstvu, gubi poreze i doprinose iz plaća, a zbog većeg broja nezaposlenih rastu troškovi socijalne države.
Državno fiksiranje cijena bi moglo odrediti minimalnu cijenu kruha, kukuruza, šećera, brašna i sličnih proizvoda i to će zacementirati prihode trgovaca i proizvođača tih proizvoda (ceteris paribus*) ali će zbog toga što je rast cijena opći, raširen cijelim nacionalnim i svjetskim gospodarstvom, njima svejedno rasti troškovi sirovina, energenata, repromaterijala, prijevoza itd.
To može s vremenom samo dovesti do smanjivanja proizvodnje, a na kraju i do potpunog odustajanja od nje. Za svaku fiksiranu cijenu netko mora platiti razliku između realne, tržišne cijene i državne, fiksirane cijene. Pitanje je samo koliko su dugo proizvođači i trgovci spremni poslovati bez isplativosti.
Prihodi su fiksirani, a rashodi rastu
Uzmimo proizvođača mesa u situaciji kada država odredi minimalnu cijenu koja je ispod realne tržišne. On je prisiljen prodavati meso po "staroj" cijeni, koja je ispod one koja je potrebna da bi se uopće isplatilo poslovati, jer fiksiranjem cijene mesa njemu prihodi ostaju isti (ceteris paribus*), ali troškovi mu i dalje rastu zbog rasta cijena svega onoga što koristi u proizvodnji: stočne hrane, dijelova za strojeve, repromaterijala, goriva, struje itd. Njemu se neće uopće isplatiti raditi te će ugasiti proizvodnju i otpustiti radnike.
Stvorit će se crno tržište mesa, po stvarnoj cijeni, koja je viša od državno određene, ali mesa ionako više neće biti u trgovinama jer se po državnoj cijeni ne isplati prodavati. Tako će se stvoriti situacija da se zbog rasta cijene može kupiti manje mesa te da cijena ostane manja zbog državne kontrole, ali ga uopće nema za kupiti, osim na crnom tržištu.
Država mora određivati sve cijene
Jedini način na koji se mogu izbjeći smanjivanje proizvodnje i bankroti diljem gospodarstva je da država određuje cijene za sve proizvode, tj. da se ukine slobodno tržište i da se vratimo državnom planiranju cijena s početka Jugoslavije. To je možda za neke i dobra ideja, ali državno planiranje cijena nikada nije urodilo plodom. I Jugoslavija je prestala umjetno određivati cijene državnim planiranjem sredinom 60-ih.
Cjenovni mehanizam je jednostavno previše kompleksan i previše nestabilan da bi se mogao "planirati". Kako će država znati kolika treba biti cijena kruha? Možda prema cijeni brašna, ali što ako je i cijena tog brašna umjetno određena?
Onda država treba odrediti i cijenu pšenice, ali kako odrediti stvarnu cijenu pšenice osim cijenom rada, mehanizacije, gnojiva, goriva za kombajne i herbicida, a i te cijene su umjetne. Sve što se koristi u proizvodnji pšenice je također napravljeno od nekih sirovina u proizvodnji, pa treba odrediti umjetnu cijenu baš svakog proizvoda, poluproizvoda, međuproizvoda, sirovine i izvora energije da bi na kraju cijena jednog kruha bila realna, ispravna.
Nemoguće je umjetno namjestiti sve cijene
Kada bi se to radilo samo za svakodnevna dobra, cijeli proces bi morao obuhvatiti tisuće različitih dobara u cijelom lancu proizvodnje do finalnog proizvoda. A da bi stvarno cijeli sustav bio "realan", bez poremećaja, cijena apsolutno svega mora biti državno diktirana.
Koliki je broj ljudi i radnih sati potreban za takvo nešto, teško je zamisliti, posebno s obzirom na to da se sve cijene moraju mijenjati bar na dnevnoj razini. Sasvim je jasno zašto još nitko u povijesti nije uspio određivati cijene centralnim državnim planiranjem a da to ne dovede do nestašica, viškova, manjkova i ekonomskog kolapsa.
Promašena i opasna ideja
Instinkt za državnim kontroliranjem cijena je možda jak jer svi smatraju da znaju koliko treba iznositi "pravedna" cijena kruha, mlijeka, mesa ili jaja, ali to ne znači da je ispravan. Nije pitanje hoće li cjenovne kontrole dovesti do pada kvalitete i nestašica, nego kada će se to dogoditi.
Da bi se izbjegli ti problemi, država bi trebala određivati cijenu svega, od igle do automobila, i namještati te cijene u dobar odnos s obzirom na želje i potrebe stanovništva. Ne samo to nego bi se cijene trebale određivati za svaku županiju, grad i općinu posebno da bi imale ikakvog smisla.
Kupovne navike, želje i potrebe ljudi se mijenjaju iz dana u dan pa bi se taj proces trebao minimalno jednom dnevno ponavljati. Jer ako odnosi među cijenama ne budu skoro pa savršeni i ne reflektiraju promjene potreba, želja i trendova među stanovništvom, pojavljivat će se nestašice.
Ideja o državnoj kontroli cijena je opasna i svi koji takve stavove iznose u javnosti bi trebali biti toga svjesni.
