Samo jedna betonska gromada ostala je iza vrijednih vojnika, vatrogasaca i volontera iz cijele Hrvatske, koji su cijelu noć raščišćavali središte Petrinje. Nisu je dirali jer su na njoj gorjela dva lampiona za Lauru, djevojčicu kojoj je dan prije uzela život. Odlomila se od kuće koja nije bila derutna i ubila dijete koje je hodalo nogostupom. Zgrade su bez stanara, prometnice bez vozila, sablaznu tišinu prekine pokoja vatrogasna sirena iz daljine.
Šećemo gradom i gledamo popucale zidove, otkinute krovove, zatrpana dvorišta. Razbijen je izlog mjesne trgovine, ali s njezinih polica ne nedostaje nijedna čokolada, keksi ili boca pića. Na trgu ispred robne kuće punkt je Crvenog križa.
Ured u parku
Ravnateljica dr. Marina Lokner i njezini aktivisti podigli su dva šatora. Ovdje se odlažu hrana i druge potrepštine koje dovoze automobili iz cijele Hrvatske, a onda po njih odnekud pokraj onih ruševina dolaze Petrinjci, samci i starci uglavnom. Kaže nam da je nekolko stotina ljudi smješteno u obližnjoj vojarni. Priča polako i tiho, na čemu se ispričava, jer je na nogama od utorka u 12.19 sati.
Asfalt je prekriven blatom boje cigle. Policajcima nije drago kad tamo vide šetače, iako se uglavnom radi o novinarskim ekipama ili političkim delegacijama poput one predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića ili, kasnije, potpredsjednika Vlade Davora Božinovića s povjerenikom Europske komisije za upravljanje kriznim situacijama Janeza Lenarčića, koje prima i vodi gradonačelnik Darinko Dumbović.
Umjesto u Gradu, dočekuje ih u parku. To je njegov novi ured, najsigurnije mjesto u Petrinji, jer ruševine u idućim potresima više ne mogu do ljudi. I jučer su se javila tri: između 6.15 i 6.30 sati, ne baš bezazlena, magnitude od 3,9 do 4,8 po Richteru, ovaj posljednji bio je 39. u nizu. Zaluta poneki mladić ili djevojka radi selfija, ali odmah požali od prijekih pogleda koji ih poprate.
Iz zgrade na Trgu Franje Tuđmana izlazi stariji muškarac. Na njemu je prljava odjeća, a u svakoj ruci po par cipela. Kao da je noćio pod ruševinom. Prepoznajemo čovjeka jer smo ga dan prije, pola sata prije užasa, vidjeli u trgovini pićima u istoj zgradi. Ostario je do kraja, izgleda tako, u samo jedan dan.
Najsigurniji dio
Po svim zakonima fizike i vjerojatnosti, gospodin Blaž Aleksić je, kako nam sam kaže, danas trebao biti mrtav ili barem lud. Druga etaža kuće u kojoj je imao stan i prodavaonicu doslovno je poklopila prvu i sasula komade cigle, žbuke i drvenih greda. U vrijeme potresa Blaž je bio unutra. Kako je uspio sačuvati živu glavu i izaći neozlijeđen, pravo je čudo. No, on kaže da to nije bilo slučajno - spasio ga je, dodaje, potres otprije pola stoljeća, onaj iz Banje Luke, koji je preživio na isti način 1969. godine.
Imao sam tada 18 godina, taman sam završio zanat. Dogodio se bio taj strašni potres, a onda je nakon njega čitavu godinu podrhtavalo pomalo, kao sada ovdje. Tada su nas učili da samo bježimo pod štokove ili volte jer su tamo građevine najjače. I to mi je ostalo u glavi, urezalo se u mene. Kada je ovo grunulo, kada je to sasulo sa svih strana, imao sam vremena samo toliko da skoknem pod štok. Tu sam gledao kako se krši zgrada - priča nam Blaž Aleksić, koji se u Petrinju s obitelji preselio 1995. godine, nakon akcije Oluja, zamijenivši kuću s drugom obitelji, koja je otišla živjeti u njegov rodni grad.
Nakon urušavanja kuće izletio je van, u gradski park. Ono što je imao na sebi tada, imao je i 24 sata poslije, a iza njega je bila neprospavana noć. Sa susjedima je vani ložio vatru i grijao se, a za noć koja slijedi već će se, kaže, snaći. Neka su mu samo djeca i šestero unučadi, koji također žive u Petrinji, ostali čitavi.
Po okolnim selima situacija je jučer bila kudikamo dramatičnija. Ljudi su napustili kuće, ali ne i dvorišta i svoje životinje. Noćili su pod vedrim nebom, gdjekoji pod šatorom.
Noćna akcija
Iz smjera Gline slijevali su se konvoji dobrih ljudi od ranoga jutra. Zastajali bi pred kućama i dijelili ljudima što im je trebalo. Nekako bi svi stali usred naselja Prekopa, pa je tako Zagrepčanin Mladen Mateša s natovarenim prtljažnikom. Zaustavljao ih je, zapravo, tragičan prizor kuće Stjepana Vrbanca, čiji je prvi kat slomio prizemlje i ostao tako naheren i nevjerojatan. On je u tom trenutku bio samo pet metara dalje.
- Samo se slegla, sve je bilo gotovo u pet sekundi. Glava je ostala čitava. Mogao bih se snaći za smještaj, ali ostat ću tu - bio je kratak Stjepan.
HGSS-ovci su imali jednu od najvećih noćnih akcija ikada, u obilasku čak 84 sela sudjelovala su njihova 192 volontera iz 19 stanica. Među njima je bio ogulinski spašavatelj Kruno Stupetić i njegov potražni pas Draco, koji je dan prije spasio život zaposlenici gradske uprave pronašavši je pod hrpom šute. Policija je brojne volontere kanalizirala prema selima.
U jednom smo trenutku uz cestu Glina - Petrinja sreli dvjestotinjak mladića opremljenih lopatama, koji su se potom razmiljeli po kućama. Djelatnici HEP-a popravljali su pokidane vodove, no osim struje, stotine domaćinstava još nema ni opskrbu vodom, a teško je oštećena i cestovna infrastruktura. Slike s Banovine dan poslije one strahote od utorka, nažalost, još su tužnije.
