Primarna djelatnost i glavna zadaća Medžlisa Islamske zajednice Sarajevo, valjda bi trebala biti organiziranje vjerskog života i funkcionalnost džamija, gdje vjernici izvršavaju svoj temeljni vjerski obred.
Da je katastrofalna situacija u sarajevskom medžlisu i ptice na grani znaju.
Sve više kulminira nezadovoljstvo samih džematlija koji najviše brinu o sarajevskim džamijama. Džematlije plaćaju struju, vodu, plin, održavanje higijene u džamijama, (Medžlis nema apsolutno nikakve troškove oko džamije) a zauzvrat ne dobivaju adekvatnu uslugu od strane Medžlisa.
Vjerske obrede u većini sarajevskih džamija predvode: stolari, bravari, vodoinstalateri, taksisti, penzioneri, moleri i sl. Vrlo često nam se desi da u nekoj džamiji u mihrab stane neko ovakav. Zato, sa sarajevskih munara čujemo neartikulisane glasove, nepropisno učenje ezana, i što je najtužnije vrlo ružno zvući bez ikakvog mekama, bez ikakvih glasovnih sposobnosti i bez znanja (na žalost da se za ezan ovako izražavamo). Prošle smo godine obilazili mezarje blizu jedne sarajevske džamije koja se nalazi u dolini iza Bentbaše, začuo se ezan (takav ezan da u prvom momentu ne možeš saznati da se radi o ezanu), vrlo loše. No, nije to jedini šok tu, otišli smo u džamiju koja je stotinjak metara od mezarja da obavimo namaz, kad tamo imamo šta vidjeti: čovjek u mihrabu utegnut u trenerci polugolih leđa, bez čarapa i bez kapice na glavi, predvodi namaz u džematu. Toliko je bila uska i providna trenerka kao da je u helankama. Kad smo pitali gdje je efendija, odgovor nas je još više šokirao, kažu : “Pa znate, on je honorarac, vodi samo tri vakta”, začuđeno pitamo, kako mislite tri vakta? Pa kažu: “Nije obavezan za ikindiju i akšam, medžlis ga ne plaća za ikindiju i akšam, a mi nemamo dovoljno članova što plaćaju članarinu da bi dobili hodžu za 5 vakta, kao ovi drugi što imaju, ima nas oko 150…pa valjda treba 250… promrmlja čovjek.
Iznenađeni ovim što smo čuli, malo smo istražili problem. Zamislite, sarajevski Medžlis ima godišnji budžet oko SEDAM miliona KM, ima 125 uposlenika, od kojih je samo 60-tak imama, znači od 130 džamija u Sarajevu samo pola njih imaju svog redovnog uposlenog imama. Znači 60 džamija nemaju uposlenog imama, a da ne govorimo za mujezine. Ostatak (više od pola) uposlenika koji nisu hodže, zijevaju po raznim kancelarijama, ništa ne rade i ispijaju kahve, i govore “kako je narod kriv što se buni, treba biti zadovoljan sa onim što imaš”. Ruku na srce, treba biti iskren pa reći da treba tu ekonomista, pravnik, pomoćnik, savjetnik i još nekih službenika, ali da Medžlis pored 130 džamija ima uposleno više službenika nego imama (hodža) je više nego apsurdno i bezobrazno! To u prevodu znači: Plaćajte članarinu i ostale dadžbine da imamo mi službenici plate i dodatne dnevnice, a da li džamije funkcionišu ili ne, da li uči ezan mujezin ili stolar, da li je konobar u mihrabu ili hodža, to je manje važno. Sa budžetom od SEDAM miliona KM, sve sarajevske džamije bi mogle imati ne samo imame, nego i mujezine, međutim, šta bi bilo sa velikom administracijom u kojoj su u većini slučajeva ljudi i žene sa istim prezimenima, svi su rodbinski povezani, čast izuzecima. Neko plaća članarinu, zekjate, vitre i još mnogo toga, i dobije imama u džamiji, dok drugi isto to plaća i dobije stolara i vodoinstalatera da ga predvodi u džamiji, samo zato što ovaj pripada manjem džematu, a članarina ista, i prvome i drugome. No, nije tu kraj priče, saznali smo da ostale džamije “pokrivaju” honorarci, bolje rečeno, radnici na crno, koji rade kao i ovi uposleni imami, samo što nisu prijavljeni i ne ide im staž, a kod njih su primanja 1.50 KM (marka ipo) po namazu, što bi jedan takav hud rekao: “Uhar, još po koju dženazu odradimo i naberemo 200 ili 300 KM mjesečno, dok redovnim imamima je plata preko 1.500 KM, plus honorari od dženaza (izađu na 2.000 KM). Tu razliku od honoraraca (jer im se ne uplaćuju doprinosi, a rade isto kao i prvi za 200-300 maraka) službenici koriste za svoje potrebe, kao što su putovanja, kao i za dnevnice, jer niko od njih ne miče nigdje ako im se ne upiše dnevnica, iako je to u opisu posla (obilazak džemata, vjerski programi po džematima, vazovi i sl., zatim putovanjima po Turskoj sa svojim hanumama – suprugama) kao i za stipendiranje svoje djece.
Šok broj 3 koji smo doživjeli je to da čovjek kojem je moj prijatelj uplatio za dženazu koji radi na šalteru, kasnije istog tog čovjeka vidimo sa ahmedijom kako predvodi dženazu. Pitamo ga, hoće li naš hodža doći, kaže i ja sam hodža, ima nas dvojica, dovoljno... Istražili smo to, rezultat je sljedeći: svaki odlazak na dženazu je honorar od 50 KM, zato uposlenici medžlisa stavljaju ahmediju na glavu i trče na dženazu. Jučer ga vidiš prima dokumente za vjenčanje u kancelariji radi, a već danas isti sa ahmedijom trči na dženazu. Odeš u “Jedilere” (služba sa dženaze) vidiš čovjeka kojeg zovu “direktore”, dođeš u vjersku službu, i vidi iznenađenja, opet isti čovjek ali je tu pomoćnik glavnog imama, znači čovjek ima dva radna mjesta, i da se ne iznenadimo ako ga vidimo na dženazi ili na vjenčanju, jer dnevnica je plus 50 KM. (10 ovakvih dnevnica, plus dvije plate, uhar je…)
Da nije funkcionisao sarajevski medžlis kako treba, moglo se vidjeti iz priče o odlasku hfz. Kenana Musića, koji je htio da uvede red, rad i disciplinu, ali nije mogao sprovoditi svoje ideje zbog ovakvih ljudi koji su pustili korijene duboke u samom Medžlisu, odnosno u Izvršnom odboru Medžlisa (koji rade po dva-tri posla i plus trče za dnevnicama). Imami su bili podijeljeni, neki su podržavali hafiza Musića, dok neki nisu, jer su bili na strani Jusufa Zahiragića koji je predsjednik Glavnog odbora, i njegovih igrača (Zamislite, predsjednik sarajevskog okruga Ilmije, je isti čovjek koji je direktor Jedilera i pomoćnik glavnog imama!!!). Zbog toga, iako se mnogo očekivalo, novi glavni imam Abdulgafar ef. Velić, ne može uzeti konce u svoje ruke, već Medžlisom upravljaju ljudi iz sjene.
Kada smo kod podjela ovih tabora, prvi “glavom” je platio Šerif ef. Delić, koji je bio vjeran hfz. Musiću. On je bio jedan od najsposobnijih imama u Sarajevu, sa izvrsnim glasom, ali radi izoliranosti i ignorisanja od strane vodstva Medžlisa, napustio je sarajevski medžlis i otišao za Ameriku.
Drugi slučaj je odlazak vrijednog imama sa Nove Breke, poznat široj javnosti sa prelijepim glasom, perfektan učač Kur’ana, ilahija i kasida Mustafa ef. Isaković. No, vodstvo Medžlisa je jedva dočekalo njegov odlazak, jer kažu bio je nakljonjen hfz. Musiću. Dok vrijedni i sposobni odlaze, ulizice i uhljebi dolaze, jer trebaju im klimoglavci.
E, sada, epilog, rasplet drame sarajevskog Medžlisa!!! Na jesen su izbori i u Islamskoj zajednici, pa tako uprava Medžlisa, već kroji planove kako da opstane, odnosno kako da eliminira eventulanu opoziciju. Tako su angažovani i ljudi koji su već u penziji, dakle penzioneri, kao što je slučaj sa E. Alibegovićem, koji je angažiran kao navodno da nadgleda finansijsko poslovanje džemata, on obilazi džemate, a s ciljem da pripremi teren za izbore.
Raspisani su konkursi za prijem u radni odnos imama u tri sarajevska džemata. Možete misliti, već se unaprijed znao ishod rezultata konkursa. U jednom džematu, primljen je ZET Reisa Kavazovića, (koji već ima svoj džemat), u drugom je džematu primljen ZET zamjenik Reisa Ljevakovića, (koji već duže vrijeme radi u Preporodu, dakle, nije bio hodža), i u trećem je džematu primljen BRAT pomoćnika glavnog imama Babajića. Ovaj treći slučaj je dogovor da se pomoćnik glavnog imama Miralema Babajića, kojeg je doveo hfz Musić, “vrati” u ovu ekipu i da se odrekne hfz. Musića, a za protuuslugu će dobiti zapošljenje njegovog brata. Sva tri konkursa su u najmanju ruku namještena, kako bi ovi novoprimljeni odrađivali posao za izbore (provjereni igraći).
Dolaskom novog sarajevskog muftije, očekivalo se da će on krenuti upravo iz sarajevskog medžlisa da dovodi stvari u red, da će se stati u kraj nepotizmu, trošenju tuđeg novca za dnevnice, javašluku, da će sve džamije imati svog imama, da će smanjiti administraciju, da će se stati u kraj da isti čovjek radi po dva-tri posla, no za sada nema rezultata te se nastavlja ista priča….
