Za Dodika je poziv na učenje ezana urlikanje. Još preciznije, Dodik u egzibicionističkom šou «Ćirilica», kod Milomira Marića izjavi: «Nemoj mi puštati ozvučenja tamo, da arlauče, jer ja naprosto nisam to. Zašto bi vi to činili i radili?»
Dodik ne laže
Dakle, Milorad Dodik je rekao jednu istinu. Boli njega stražnjica za povratnicima Bošnjacima u Banjaluci. Odistinski. I da, dabome da je svjestan kako ih je u Banjaluci mizeran broj. Čak i sa dijasporcima koji dolaze preko ljeta da obiđu kuće i nejač. Ezan, džamije, Banjaluka, Republika Srpska. Ne ide nekako u istu rečenicu sve to.
Zapravo, opet istina - poziv na učenje ezana je jedna velika neprijatnost mnogim stanovnicima Republike Srpske. To je onaj naučeni ksenofobični štimung, sa početka devedesetih kada su džamije letjele u nebo. Kada je prepolovljeni minaret bio znak raspoznavanja «srpskih zemalja».
I stoga Dodik kao arhipopulista ne govori ništa što mu većinsko glasačko tijelo ne želi čuti. A džamija koja nije spomenik, nego živući vjerski objekat, e to je ultimativna neprijatnost od koje se diže kosa na glavi «svakom pravom Srbinu», po Dodikovom umu skrojenom.
I ne da Dodik ništa nije slagao glede sebe i svoje izborne baze, nego je bio slikovito i brutalno iskren. Možebitno je priča o kući vrijednoj 1,5 miliona KM, koju je mujezinov glas devalvirao na 150 hiljada KM neistinita, ali je ultimativno dobar pokazatelj gdje je trenutno Republika Srpska, još preciznije Banjaluka.
Tek mala ksenofobična prćija sa pokojom džamijom, obnovljenom i na silu Boga pretvorenom u turistički objekat ispred koje hodaju policajci zarad mira i bezbjednosti. A džamija je bilo 16. I sve su minirane. I bošnjačko stanovništvo se većinom nije vratilo. I Dodik nakon četvrt vijeka potpuno nekažnjeno može da priča kako je poziv na ezan urlikanje. I ljudi su «istraumirani» jer se «odvrne to». I Dodik ne snosi nikakve sankcije. I govor mržnje je tek izmišljena pravna kategorija. I ne, Međunarodna zajednica neće intervenisati. I...
I tako bi mogli do besvijesti. Činjenica je da Dodik komotno može kad hoće i koliko hoće. Može majorizirati čitav jedan narod i vrijeđati njegove religijske osjećaje. Može se ne samo sprdati sa vjerskim ritualom, nego i ubirati političke predizborne poene.
A to nam mnogo više govori o (ne)svjesti narodnoj nego o Miloradu Dodiku. O njemu je svaki puta iznova i iznova sve već rečeno.
Kako reći SNSD-ovim Bošnjacima u Vladi RS, npr. Alenu Šeraniću, ministru nauke i tehnologije, ili Srebrenki Golić, potpredsjednici Vlade RS, da im iznad kuće urliče njegov hodža koji poziva na ezan? Kako poslije ove Dodikove izjave uopšte pogledati komšiji Bošnjaku u oči i reći mu, ma znate, to se ona naša budala šalila? Nikako, je odgovor! Jer nema mnogo komšija Bošnjaka, jer su ovi u Vladi tek ikebana u Dodikovom nacionalističkom bršljenu. I ono najgore, niko stanovnike Republike Srpske odavno ne uči, životu i suživotu sa drugim i drugačijim. A učiti se to mora, na žalost. Jer da ne mora prva bi Srpska pravoslavna crkva i banjalučka crkvena opština osudile izjave Dodikove.
Ne bi se čekao Valentin Incko da izrazi zabrinutost. Pa prvi bi se Banjalučani digli na noge protiv onoga koji se sprda sa njihovim komšijama. Eh, pusti snovi. Nema ništa od toga. Tek par pojedinaca, koji bi i ovako i onako ustali u odbranu ljudskosti. Ostalo je sve kalež osrednjosti, mediokriteta i licemjera, koji onako sebi u bradu mantra, dobro je Mile to i rekao, svaka mu čast, eno meni dijete od arlaukanja ne može zaspati.
To što podjednako ne spava od crkvenih zvona, posve je druga dijalektika u Republici Srpskoj. Jer, to je valjda bogougodno buđenje, za razliku od onog “teheranskog».
Djecu ti nećemo oprostiti
E u toj sredini, u tom raskolu, u toj šizofreniji odrastaju generacije mladih u Banjaluci i Republici Srpskoj. To su ta dječica, ni kriva ni dužna što im je sjeme zla na silu posađeno, pa ili bojažljivo bježaju od džamije ili je doživljavaju kao nesporni objekat zla.
A zarad koga? Zarad Milorada Dodika, koji ima prijatelje Bošnjake, koji zna šta je uljuđen civilizacijski poredak stvari, a koji je otrovao djecu zbog svoje guzice i političke moći što ga štiti od zatvora i robije! Eto, tako, otrovao je djecu otrovnim izjavama u kojima je aralukanje na ezan tek zadnja kap u bokalu mržnje. Otrovao je djecu doživotno i to mu je najveći grijeh. Dok su njegova djeca gušala čari multikulturalizma u bijelom svijetu, tuđu djecu je pretvorio u ksenofobično roblje, dok je malo prije toga od njihovih roditelja načinio ekonomsko roblje.
I nije bio sam.
Za njegovog ideologa Rajka Vasića najbolji genocid je ponovljeni genocid. A za Međunarodnu zajednicu sve ovo je bezbrižna zajebancija.
Da, istina je da Doddik arlauče. Lupeta gluposti za sve vaše pare. Potpuno nekažnjeno. Ali istina je isto tako i da se svaki mutavi glas, koji se ne diže protiv ove varvarske Dodikove izjave ubraja u Milin glas. Glas saveznika u kultrurocidu.
«Previše mi je to», pojašnjava Dodik na koncu glede džamija i ezana.
Dodiče, previše nam je tebe. Za sva vremena!
(Dragan Bursać)
