A to što su srpski “Škorpioni“ u genocidu ubijali djecu koja su bila duplo mlađa od mladog Draška Stnivukovića, pa sve to ide u korist Draškove nakaradne politike u nakaradnom srpskom svetu.
Piše: Dragan Bursać
Budući gradonačelnik Banjaluke u sinoćenjem intervjuu rekao je, tačnije ponovio je dvije stvari iza kojih stoji cijelu svoju (pre)kratku političku karijeru i formulisao ih je tako, da mu novinari ne dosađuju više sa tim.
‘U Srebrenici nije bilo genocida, a presude Karadžiću i Mladiću ne priznajem. Čiča-miča, gotova priča‘
Sistematsko nakaženje djece
Možete vi sad nagađati šta je Stanivukoviću u glavi kad to govori, ali ja ću vam tačno reći. On je produkt obrazovnog sistema, koji sistematski nakazi djecu u manjem BiH entitetu, koji od najmlađih stvara hodajuće povijesne nacionalističke zombije na sramotu i sebe i cijelog svijeta. Nagiranje genocida i uzdizanje ratnih zločinaca na pijedestal mučeništva i heroike (po)ostale su neka vrsta ideološkog ugaonog kamena na kojem počiva enitet Republika Srpska, njen obrazovni, ali i pravni i vjerski sistem. Da, Draško je samo jedno od te unakažene djece, koji eto ima priliku da se javno izrazi iz pozicije (buduće) moći.
To je prvo i manje bitno.
Ono što je važnije, svi mi moramo znati da je taj i takav Draško Stanivuković došao na vlast glasovima preko 50 hiljada Banjalučana koji od njega eksplicite očekuju da između ostalog negira srebrenički genocid i da afrimiše ratne zločince, prije svih Karadžića i Mladića. Doslovno tako! Ne inetesruju njih šuplje priče o nekakoj ekonomskoj politici, zbližavanju, niti razvoju. To je tako dosadno!
Ali ih itekako inertesuje npr. litijanje četničko u Crnoj Gori čiji je Stanivuković, gle čuda, bio akter, i za šta ga je planirao odlikovati preminuli Amfilohije Radović.
I da, to je Draškov svijet, to je njegov sukus, njegova alfa i omega realnosti. On tom svijetu polaže račune, taj ga je svijet stvorio i iznjedrio. Biti veći popullista od Milorada Dodika, biti veći i autentičniji četnik od Dodikovih režimlija, to je ta nakaradna formula za uspjeh u Banjaluci i Republici Srpskoj, koju je uspješno ispoštovao i realizovao Draško Stanivuković. Ništa više i ništa manje od toga.
Ubijanje djece, ništa strašno
A to što su srpski “Škorpioni“ ubijali djecu koja su bila duplo mlađa od mladog Draška Stnivukovića, pa to ide u korist Draškove nakaradne politike. To što su iza svih operacija ništenja i genocida u Srebrenici stajali državni rukovodioci Srbije i RS-a, opet ide u korist Draška. To što je sistematski zatrto stanovništvo Podrinja, opet korist. To što su nakon toga ratni zločinci dobili svoje trgove, studentske domove i grafit-zidove od Novog Sada do Banjaluke, pogađate, opet ide u korist Draška Stranivukovića u tom nakaradnom srpkom svijetu.
Neću da griješim dušu, možda među onih 50 hiljada ljudi koji su glasali za Stanivukovića ima idealista i utopista koji se sad sigurno drže za glavu i pitaju sami sebe, šta im je ovo trebalo, ali velika, ogromna većina je nacionalističko pogonsko gorivo za Stanivukovićevu politiku, pa na koncu kokaca i njegove izgovorene riječi.
I opet, da se razumijemo, ovo što je Stanivuković izgovorio u Pressingu N1 televizije samo će učvrstiti njegov položaj na mjestu budućeg gradonačelnika. Jer, ne ide Draško po milost i oprost kod Majki Srebernice, nego ide po nacionalistički bust u Beograd ili Nikšić. Tamo se kriju obrisi onog zastrašujućeg što je iznova prekirlo Balkan, a naziva se srpski svet.
I sve ono što nije uspjelo šlampavom i neotesanom Dodiku, čini se da će uspjeti umivenom ultranacionalisti dječijeg lika, Drašku Stanivukoviću! Naravski, ako to svijet od svog obraza dozvoli.
O zaludnim idealistima
Za kraj, dopustite mi da budem malo ličan.
Strašno me ljute dvije stvari: neobaviještenost i utopistički idealizam. Nakon svih mojih tekstova o (po)četniku Drašku, primio sam nebrojeno mnogo poruka od ljudi iz svijeta politike, diplomatije, svijeta umjetnosti... koji su tražili od mene da “ublažim retoriku” jer “još je mlad” i “nije to sve baš tako”.
I tada kao i sada sam govorio-eto vam Draško, vodite ga kući ako vam je takav kakav ste umislili! I tada, kao i sada ni uncu nisam odstupio od svog mnijenja da je Draško Stanivuković populista i nacionalista, ne zato što mračim, nego zato što živim u srcu tame tog svijeta, u Banjaluci i znam koliko je narod u isto vrijeme inficiran i oskaćen srpskim nacionalizmom.
Mene kosti onih 8372 pobijenih u srebreničkom genocidu ubavezuju na istinu, a ne na neobaviješteno lupetanje i uljepšavanje četničkih negatora genocida koji brane ratne zločince! Mene ubijena djeca Srebrenice, Bratunca, Foče, Višegrada, Prijedora, Vlasenice, Ključa...nastavite sami... gledaju sa nebesa i ne dozvoljavaju improvizacije na temu “ma dobar je on“.
Nema dobrih u negiranju genocida, neka vam to bude jasno!
I mogao je komotno Draško reći i čiča-Draža gotova priča, jer to je on!
Za mene je ovo čiča-miča, završena genocidna priča!
***
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.
