Uz ime Nenada Vanisa, specijalistu interne medicine, te subspecijalistu gastroenterologije i hepatologije, koji je najveći dio svog radnog vijeka proveo na KCUS-u, sasvim objektivno ćete pronaći i opisne konstrukcije koje simboliziraju izuzetnu stručnost, odgovornost i, nadasve, posvećenost pacijentu. Gotovo da je nemoguće živjeti u Sarajevu, ali i šire, a da niste čuli za doktora Vanisa, koji čak i neugodne gastroenterološke preglede učini podnošljivim, kratkim i bezbolnim. Iako je posljednjih pet godina živio i radio u Bahreinu, malo je reći da je Sarajlije, pogotovo pacijente, obradovala vijest o njegovom povratku. Danas je uposlenik Poliklinike Eurofarm, a nedavno je i objavio knjigu pod nazivom Simptomi u gastroenterologiji, koja predstavlja sublimaciju sveg dosadašnjeg rada. Razloga je i više nego dovoljno za razgovor i prisjećanje na njegovu osebujnu karijeru, ali i osvrt na pandemiju i sve ono što je svijet zadesilo tokom posljednje dvije godine.
Kako je došlo do toga da odete raditi u Bahrein?
– Nisam naslijepo otišao u Bahrein, jer je to nemoguće. Za ljekarsku licencu i za ispunjavanje osnovnih i posebnih uslova (ljekarske kvalifikacije, položen ispit, znanje jezika), bilo je potrebno više od šest mjeseci. Kraljevina Bahrein je veoma dobro organizirana i bogata zemlja koja u potpunosti slijedi medicinska pravila kao u Velikoj Britaniji ili u SAD-u, i zato sam ponosan što sam ispunio sve kriterijume za dozvolu za rad. Sa suprugom, koja je specijalista anestezije, radio sam u dvije bolnice. Prva je bila Bahrain Specialist Hospital, i više od 50 posto pacijenata su činili američki marinci i članovi njihovih porodica, jer je u Bahreinu smještena velika vojna baza sa ogromnim brojem vojnika. Druga velika bolnica gdje sam radio je Middle East Hospital, a njoj je gravitiralo većinom domaće stanovništvo, kao i pacijenti svih nacionalnosti: Indijci, Filipinci, Indonežani, Pakistanci, Kinezi, Nepalci… U ovoj bolnici sam duže od dvije godine bio i medicinski direktor, što je izuzetna rijetkost da jedan stranac obavlja takvu odgovornu funkciju. Iskustvo koje sam stekao radeći s pacijentima raznih nacionalnosti i običaja tokom petogodišnjeg boravka je zaista neprocjenjivo i nemjerljivo te će mi nesumnjivo pomoći u daljem radu.
Vratili ste se u novembru prošle godine. Zašto baš sada, u jeku pandemije?
– Nakon pet predivnih godina u Kraljevini Bahrein, odlučio sam se vratiti jer sam ostvario svoje ciljeve i potrebe. Dokazao sam sebi da mogu uspjeti i na drugom mjestu u svijetu koje je, nažalost, mnogo uređenije od našeg. Pandemija je svugdje prisutna, i nema veze s mojim povratkom. Jednostavno, poželio sam BiH i svoje Sarajevo, poželio sam porodicu, prijatelje, druženja koja imam samo ovdje, gdje sam odrastao. Posjedujem licencu i radnu dozvolu za Bliski istok, ali za sada ću ostati u Sarajevu i neću se vraćati osim ako ne budem morao.
Knjiga dr. Vanisa Simptomi u gastroenterologiji dostupna je u knjižarama Buybook u Sarajevu i Tuzli, te u knjižarama Hrvatske i Srbije
Našoj zemlji su stručnjaci poput vas itekako potrebni. Uza sve, autor ste i koautor brojnih publikacija, a tome dodajemo i knjigu Simptomi u gastroenterologiji, koju ste nedavno objavili.
– Kada dugo radite neki posao onda želite da ostavite nešto iza sebe. Knjigu Simptomi u gastroenterologiji pisao sam duže od tri godine. Objavio ju je Buybook, a pripremu je vrlo profesionalno uradila ekipa iz dizajnerskog studija Triptih – Bernard Pavlinović i Darko Krajtmajer, na čemu im se zahvaljujem. To je savremena knjiga iz oblasti gastroenterologije i hepatologije: 463 stranice, 12 poglavlja, 105 originalnih endoskopskih slika, 60 tabela, 10 šematskih prikaza. Objedinjuje najnovija naučna saznanja i 25-godišnje kliničko iskustvo iz oblasti gastroenterologije i hepatologije. Mogu je koristiti studenti zdravstvenog usmjerenja, mladi doktori, doktori svih specijalnosti, specijalisti i subspecijalisti.
Strastvena je vaša ljubav prema medicini. Potječete li iz ljekarske porodice?
– S ponosom ističem da je moj dedo, s mamine strane, dr. Alija Tomić, počeo studirati Medicinski fakultet u Beču davne 1920. godine, a završio u Zagrebu 1925. kao stipendista Kraljevine Jugoslavije. Rodom je iz Stoca, a svoj ljekarski staž započeo je u istočnoj Bosni, u Rogatici, gdje je bio jedan od rijetkih ljekara u to vrijeme u BiH. Početkom Drugog svjetskog rata, zbog ratnih dešavanja, s porodicom se preselio u Sarajevo, gdje je radio kao ljekar do svoje smrti 1958. godine. Biti ljekar u to vrijeme je, sa današnje tačke gledišta, bio pravi izazov. Na moju žalost, nisam ga upoznao, ali priče o njemu su me uvijek inspirisale i sigurno pomogle da budem ono što sam sada. Također, mamina sestra Amra Tomić-Ćerimović je poznati očni hirurg, koja je cijeli radni staž provela na KCUS-u. Na kraju, mogu reći da potječem iz porodice ljekara.
Biti ljekar u BiH, odnosno bh. državnom sistemu, nije lako. Izloženost pritiscima je velika.
Kako, uprkos svemu tome, čuvate svoju strast ka medicini i poslu kojim se bavite?
– Onaj ko je odlučio da bude ljekar mora biti spreman da se nosi s pritiscima razne vrste. Biti ljekar ne znači samo nositi titulu doktora. Ako želite biti pravi doktor morate učiti i čitati cijeli svoj život. Ljekari moraju shvatiti da im je profesija da pomognu pacijentu i da su samo servis bolesnicima. Niko neće doći ljekaru bez razloga. Kada to naši ljekari shvate, bit će svima bolje. Porazno je da ljekari sebe pronalaze u politici i rade ono za što se nisu školovali.
Već drugu godinu svijet se bori s pandemijom. Može li se uopće uporediti borba protiv Covida-19 u BiH u odnosu na Bahrein?
– Nažalost, ne. Kraljevina Bahrein ima oko 1,7 miliona stanovnika. Do danas su uradili više od četiri miliona PCR testiranja, oboljelo je oko 160.000 osoba (10% stanovništva). Četrnaest mjeseci nakon pandemije, umrlo je samo 588 osoba i to uglavnom stariji bolesnici koji su imali razna druga oboljenja. Do sada su vakcinisali i revakcinisali više od 50 posto ukupnog stanovništva. Kraljevina Bahrein od prvog dana jasno slijedi sve preporuke Svjetske zdravstvene organizacije. Statistika zaraženih i umrlih od Covida-19 u BiH jasno govori da kod nas nešto ne valja. Tvrdim da imamo puno iskusnije i bolje ljekare, ali osobe koje vode i predstavljaju državu zasigurno su odgovorne za ovu poražavajuću situaciju.
Vjerujemo da ste se kao ljekar vakcinisali. Koju vakcinu ste primili i jeste li imali nuspojava?
– Vakcinisao sam se s porodicom prije mjesec dana u Beogradu, jer mi to moja država nije obezbijedila na vrijeme. Primili smo AstraZenecu, imao sam temperaturu dva dana i to je sve.
Je li vakcinacija jedini put ka zaustavljanju ove pošasti?
– Jeste. Vakcinacija, stalno nošenje maske, držanje distance, izbjegavanje okupljanja u zatvorenim prostorima te stalno pranje ruku su jedini način zaustavljanja pandemije.
Nakon što su preboljele Covid-19, sve je više osoba koje traže liječničku pomoć zbog tzv. postcovid sindroma. Koji su najčešći simptomi postcovida s kojima se susrećete u svojoj struci? Na šta se pacijenti žale?
– Pacijenti koji su preboljeli teži oblik Covida-19 žale se uglavnom na depresiju i anksioznost (osjećaj nelagode, zabrinutosti, napetosti, osjećaj stresa, panike i straha). Također, žale se na kontinuirani umor, otežano disanje, teže vraćanje u fizičku kondiciju koju su prije imali. Primjetno je i povećanje šećera u krvi zbog upotrebe mnogih lijekova tokom liječenja.
Da li bi postcovid pacijenti, bez obzira imali simptome ili ne, trebali doći na gastroenterološki pregled?
– Pacijenti koji su imali Covid-19 javljaju se u gastroenterološku ambulantu ako imaju bolove u gornjem trbuhu, ako su im porasli jetreni enzimi, te zbog upornih proljeva. Svi simptomi su uglavnom posljedica upotrebe mnogih lijekova tokom liječenja. Radeći u gastroenterološkoj ambulanti Poliklinike Eurofarm, kao dio ASA Prevent HOLDING-a, svakodnevno se susrećem s pacijentima koji su imali Covid-19.
Svi znamo da sa antibioticima treba biti umjeren. No, u borbi protiv korone kao da nema mjesta za umjerenost. Kako da preveniramo sav negativan utjecaj antibiotika?
– Poznato je da antibiotici uopšte ne djeluju na bilo koji virus. Upotreba antibiotika tokom Covida-19 treba da bude primijenjena uz veliki oprez i uz strogu indikaciju. Trebaju se pratiti smjernice naših infektologa, koji inače savršeno rade svoj posao, ali ih, nažalost, slabo ko slijedi i sluša. Pacijenti se ambulanto, a i samostalno, tretiraju sa dvije do tri vrste antibiotika, pa kada budu primljeni u bolnicu, i kada im zaista treba antibiotik, niti jedan više ne može pomoći. Pacijenti se, nažalost, kasno javljaju u bolničke ustanove. Poznavajući situaciju u BiH, smatram da se velika smrtnost ne može i ne smije povezati s nedostatkom opreme i lošim kadrom. Naši anesteziolozi i infektolozi rade savršeno dobar posao i pacijenti moraju znati da je Covid-19 vrlo opasna i nepredvidiva bolest gdje se i pored znanja i umješnosti anesteziologa i infektologa dešava smrtni ishod.
Svi smo umorni od pandemije. Pitamo vas kao osobu iz struke, nazire li joj kraj?
– Svi smo umorni i depresivni zbog pandemije. Mišljenja sam da se kraj još ne nazire i da ćemo sigurno cijelu sljedeću, 2022. godinu, provesti u borbi protiv pandemije. A maske zadugo nećemo skinuti.
Tokom radnog vijeka predavali ste studentima, a i danas to činite na Univerzitetu SSST. Kakve nove generacije ljekara odgajamo?
– Od 2000. godine sam uključen u edukaciju studenata i mladih ljekara kroz praktične vježbe i predavanja, najprije na Medicinskom fakultetu Univerziteta Sarajevo, a sada na SSST Univerzitetu. Ako neko želi da se posveti edukaciji, to treba raditi s ljubavlju, a ne zbog titule profesora. Mnoge generacije ljekara kojima sam predavao danas rade u cijeloj BiH i svugdje po svijetu. S ponosom ističem da sam im bio učitelj. Nadam se da sam mnogima još više probudio ljubav prema medicini i da se niko nije pokajao što je ljekar. Nažalost, pandemija je učinila svoje i najviše će ispaštati studenti koji vježbe i predavanja moraju slušati online. Na nama nastavnicima je da im to nadoknadimo na neki način.
Na kraju, jedno trivijalno pitanje: šta vam iz onog života koji smo nekad zvali normalnim najviše nedostaje?
– Fali mi češće druženje s prijateljima, putovanja i gledanje uživo FK Sarajevo na Olimpijskom stadionu Koševo.
Stručnjak kakvog trebamo
Rođen 1967. godine u Sarajevu, gdje je završio Medicinski fakultet te postdiplomski studij, dr. Nenad Vanis je od 1994. godine bio uposlen na Klinici za gastroenterohepatologiju KCUS-a, gdje je završio specijalizaciju iz interne medicine i subspecijalizaciju iz gastroenterologije. Na Medicinskom fakultetu Univerziteta Sarajevo je od 2013. godine u zvanju vanrednog profesora na predmetu Interna medicina. Od 2014. godine, na Medicinskom fakultetu i Stomatološkom fakultetu bio je angažiran i kao predavač i edukator na predmetu Osnovi kliničke prakse, kao i na izvođenju postdiplomske nastave i doktoralnog studija. S ponosom ističe da je 2020. godine ispunio uslov za Američkog gastroenterologa pri Američkom društvu za gastrointestinalnu endoskopiju (FASGE). Tokom cjeloživotne edukacije završio je više medicinskih postdiplomskih i drugih oblika treninga: napredni postdiplomski kurs iz endoskopskog ultrazvuka, edukaciju za trening trenera iz gastroenterologije od strane Svjetskog gastroenterološkog udruženja (WGO), brojne edukacije iz oblasti endoskopije, gastroenterologije, hepatologije, ultrazvuka, onkologije, gastrointestinalne hirurgije i kliničke prehrane. Objavio je 52 originalna rada u međunarodno priznatim časopisima, a autor je više od 100 originalnih radova, publikacija, preglednih članaka, profesionalnih radova i sažetaka. Aktivno je učestvovao na više od stotinu kongresa, konferencija, workshopova i simpozijuma u cijelom svijetu. Autor je 15 poglavlja u četiri univerzitetske knjige, koautor dviju monografija, kao i dva medicinska vodiča.
Razgovarala: Lejla Lojo-Karamehmedović
