Posebno beogradska, koja zagađuje ne samo Bosnu, već cijeli Balkan, Evropu pa sve dolje ili gore do Rusije. I tamam kad pomislim evo došli su do pameti, miloševićevska avet im iznova probudi ili iznudi kosovski atavizam. Vele, Milošević je bio velki srpski vođa, ali nije znao voditi srpski narod do pobjede “bez kapi krvi”. Ovaj vođa ovdje i sada to zna, jer ima premijerku koja zna da se u Srebrenici nije dogodio genocid, već samo “strašan zločin” zbog kojeg se huda premijerka “oseća loše”. Nije rekla kako i koliko se “loše oseća” zbog tog “strašnog zločina”, koji nije genocid, jer valjda, po njezinom aršinu, da bi se taj “strašni zločin” mogao nazvati genocidom morali su svi ili najveći broj Bošnjaka ili “prokletih Babuna” u Bosni biti genocidno očišćeni. A pošto se to nije dogodilo, jer srpsko-crnogorski junaci nisu to promtno odradili, a morali su, onda 8.372 ubijenih ljudi (muškaraca) u Bosni na dan 11. juli, 1995. nije genocid unatoč pravosnažnoj presudi međunarodnog suda u Hagu o srpskom genocidu nad Bošnjacima.
Ovu primjersko-srpsku blasfemiju nisam mogao prešutiti iako mi se i dalje gadi na tu beogradsku politiku kad pomislim s kakvim susjedima nam valja živjeti i kakve sve gadosti nam od njih valja svakodnevno slušati. Ali, valja nam i živjeti s njima i slušati njihove laži, koje ih, kako reće “Otac srpske nacije” Dobrica Ćosić, “hrabre da sakriju svoju bedu”. I, doista, ima li veće srpske “bede” od ove Brnabićine? Ima li išta ogavnije na ovome svijetu od namjernog vrijeđanja žrtava genocida? Ima li išta sramnije od sramne negacije istine o genocidu nad Bošnjacima u Bosni? Ima li veće laži od ove Brnabićine laži, koja ju tako snažno hrabri da sakrije srpsku genocidnu “bedu” po političkom zadatku? Jer, samo se tako može biti premijer u Srba ili u Srbijanaca u Srbiji. Nikako drugačiji i nikako s istinom, već samo s lažima koje sakrivaju srpsko-ćosićevsku “bedu”.
Žao mi je što se srbijanska premijerka, koja se zalaže za evropsku perspektivu “loše oseća” zbog strašnog zločina u Srebrenici. Volio bih da se srbijanska premijerka nikako i ni na koji način ne “oseća” prema meni, mom narodu, mojoj zemlji, mojoj naciji, mom bolu, mojoj patnji… Volio bih da se srbijanska premijerka uopće ne oseća loše ni u vezi “strašnog zločina” u Srebrenici, ni u vezi genocida, kojeg ona negira iako ne zna o čemu priča, niti zna šta se u Bosni dogodilo, nita šta se sada događa. Ali, ima jedna druga stvar, koja mene mnogo više brine od toga kako se neko u Srbiji “oseća” u odnosu na genocid nad Bošnjacima u Bosni. Mene brine što je ta srpska laž, koja hrabri Srbe da sakriju svoju “bedu”, prelazna na neke Bošnjake, poput Hamdije Lipovače iz Bihaća, za kojeg sam dosada mislio da ima zehru pameti, da ima zrno bosanske časti i dostojanstva pa da se spasi od srpske laži da je teško biti Srbin u Bihaću, dok nije smio izustiti kako je biti Bošnjak, ali ne samo Bošnjak, u Beogradu i u Banjoj Luci. Žao mi je što moram reći, ali ne osjećam se više počasnim građaninom Bihaća, čast koju mi je svojevremeno dodijelio Lipovača kao gradonačelnik Bihaća. Nažalost, osjećam se postiđenim.
Eto, to je ta srpaka laž o kojoj Dobrica Ćosić govori, laž koja ne služi samo da hrabri Srbe da sakriju sviju “bedu”, već ta srpska laž treba da se širi svuda oko njih i oko nas, posebno među onima koji su žrtve srpskog zla i zločina sve do genocida. Eh baš, to je sada upravo na djelu u Bosni – širenje srpske laži među Bošnjacima, koji su od svega umorni i zato je neke od njih lahko na trenutak obmanuti i navesti na njihovu srpsku otrovnu priču. No, nasreću, Bošnjaci su danas svjesni samih sebe više nego ikada ranije i svjesni su šta im misle susjedi i kad nose darove (“Čuvaj se Danajaca i kad darove nose”), a kamoli kad im nose negativne i negirajuće poruke poput ove od Ane Brnabić. To nije put ka pomirenju, gospdo miravnjaci u Beogradu! To je put ka nepovjerenju, kojeg vi pravite iz Beograda. Nažalost!
Neka je bude sram pred majkama, žrtvama genocida, koje muće svoju muku i boluju svoju bol i tugu na koju im Ana ničim izazvana sipa ljutu so."
