Specijalista genetske medicine i molekularne dijagnostike Rijad Konjhodžić u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE) kaže kako se nikad neće utvrditi tačan broj zaraženih korona virusom.
Veliki broj ljudi će se oporaviti da neće ni znati da su to imali jer će proći sa vrlo laganim simptomima, navodi Konjhodžić i kaže kako Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) ne može distribuirati dovoljno testova za pandemiju ovakvih razmjera, tako da su skoro sve države prinuđene da testove komercijalno kupuju.
RSE: Govoreći o testiranju na korona virus, kako izgleda sam proces testiranja?
Konjhodžić: Postoje dvije vrste testiranja, imunološka i molekularno biološka testiranja. Imunološka testiranja traže imuni odgovor organizma, dakle, specifična antitijela na pojedini agent, u ovom slučaju korona virus. Molekularno-biološka testiranja dokazuju prisustvo virusnog genetičkog materijala. Imunološki testovi imaju neku varijantu da se rade kao brzi testovi koji mogu biti relativno brzo gotovi, dok molekularno-biološki testovi traže da se virus donese u specijalizirane laboratorije gdje bi se to moglo uraditi.
Pošto sam ja genetičar, ja mogu malo više pričati o molekularno-biološkim testovima. Oni se sastoje iz tri osnovna dijela: to je ekstrakcija genetskog materijala, odnosno, u ovom slučaju, ribonukleinske kiseline, njegova amplifikacija na tu neku željenu razinu i detekcija, odnosno da vidimo da li možemo dokazati ili opovrgnuti prisustvo agenskog materijala virusa uzetog uzorkom. Molekularno-biološki testovi su oni koji su trenutno najprihvatljiviji u slučaju dokazivanja agenata kao što je ovaj. Naravno, u medicini postoji samo jedan stopostotni test, a to je autopsija.
RSE: Odakle dolaze testovi? Da li ih distribuira Svjetska zdravstvena organizacija?
Konjhodžić: Ne. SZO ne može distribuirati dovoljno testova za pandemiju ovakvih razmjera, tako da su skoro sve države prinuđene da testove komercijalno kupuju. Ne volim taj izraz "testovi", bolji izraz je reagencije za testiranje. Testovi impliciraju neko instantno rješenje, često to uporedim sa testom za trudnoću, gdje imate neki štapić i dobijete plus minus. Ne ide to tako. Molekularno testiranje traži visokoobrazovan stručni kadar, traži visoko sofisticiranu opremu i traži veliki nivo odgovornosti da se nešto proglasi negativnim ili pozitivnim.
RSE: Kakve su mogućnosti i kapaciteti BiH da sama pravi testove?
Konjhodžić: Pravljenje testova, odnosno reagencija za testiranje je limitirano zato što pravljenje prajmera ili proba se ne radi u većini zemalja, odnosno u malim zemljama, u BiH, zemljama u okruženju, se ne radi, dakle oni se moraju naručiti. Postoje laboratorije u BiH i naučnici koji će primijeniti bez ikakvih problema bilo koji protokol. Međutim, mi ne možemo praviti svoje vlastite probe zato što nemamo DNA sintisajzera, to se ne može raditi unutar granica BiH pa se mora naručiti.
RSE: Da li se testira dovoljan broj ljudi u BiH? Koliko je procentualno potrebno testirati stanovništva da bi se utvrdio tačan broj zaraženih?
Konjhodžić: Nikad se neće tačan broj zaraženih utvrditi. Uvijek će postojati komplikacijski faktor, naročito kod ovakvog virusa koji, u velikom broju slučajeva ne daje ozbiljnije ili skoro nikakve simptome. Veliki broj ljudi će se oporaviti da neće ni znati da su to imali jer će proći sa vrlo laganim simptomima. Neki multiplikacijski faktor će se na kraju morati asajnirati, ali sa sveobuhvatnim testiranjem i praćenjem tih nekih smjernica ko se testira i kako se testira dobit ćemo puno realniju sliku pa ćemo moći i procijeniti koliki je bio taj multiplikacijski faktor. To je jedan benefit testiranja.
Drugi benefit testiranja je u ovim slučajevima kada su proglašene epidemije, pandemije i slično, morate voditi računa da se neće ljudi u ova tri mjeseca razbolijevati samo od korone virusa. Ljudi imaju pravo i da imaju druge bolesti i da moraju ići na hitne operacije zato što su slomili nogu i druge stvari. E sada, to mogu biti ljudi sa blagim simptomima i zašto se nekome ko je zaražen korona virusom ne bi morala dati medicinska zaštita ali isto tako, ne možemo ugroziti zdravstveni sistem da se ne bi zatvorio zbog jednog pacijenta. Što znači da ljudi koji sada moraju biti hirurški obrađeni prije toga moraju biti testirani da smanjimo rizik inficiranja zdravstvenog osoblja.
RSE: Govoreći o testiranju ponovo koliko je potrebno čekati na rezultate?
Konjhodžić: Kada vi sad imate jedan uzrok, onog momenta kad on dođe u laboratoriju i kada bi se samo on radio, rezultati mogu biti za nekih pet do šest sati. E sada, kada govorimo o kapacitetima jedne laboratorije to nije jednostavno da kažete: "OK, imamo taj aparat, imamo toliko ljudi, možemo napraviti toliko ekstrakcija, toliko to traje, toliko traje pisanje nalaza." Nekada imate hitne uzorke, dakle čovjek koji treba da ide na operacioni sto ili treba da primi nešto a ne može se to desiti dok nije napravljena obrada ili nalaz na korona virus. Uzorci koji su pokupljeni iz samoizolacije mogu pričekati nekoliko sati da ih se skupi malo više pa da se rade, mada ni oni ne smiju dugo čekati i tu je bitno da se ljudi što prije obavijeste o rezultatu testiranja.
RSE: Kada govorimo o drugim pacijentima sa drugim bolestima, koliko je zdravstveni sistem u BiH spreman da odgovori na izazove i pandemije i drugih pacijenata kojima je potrebna njega?
Konjhodžić: Svaki zdravstveni sistem u svijetu, kada se susretne sa velikim brojem ljudi sa jednakim simptomima će se naći pod pritiskom i ako taj pritisak bude permanentan i bude se uvećavao doći će do pucanja zdravstvenog sistema. Nijedan zdravstveni sistem u svijetu nije imun na to, ne može biti ni onaj u BiH. Zbog toga se i preduzimaju ove sve mjere kojima ste svjedoci, karantine, zabrane kretanja, policijski časovi i slično. Da mi pokušamo, kako se kaže u narodu, "razgoditi" infekciju ljudi, da se to ne desi sve u nekom kratkom vremenskom periodu nego da se desi što god je moguće u dužem vremenskom periodu.
Jer, način na koji ćemo pobijediti ovaj virus neće biti tako što ćemo mi se zatvoriti u kuće pa ga nećemo nikada dobiti, nego zato što ćemo, poslije izvjesnog vremena, dobiti taj čuveni "imunitet krda", kada dovoljan broj ljudi unutar jedne populacije bude zaražen i preboluje taj virus onda on ne može više egzistirati u takvoj jednoj populaciji. Da li ćemo mi to dobiti cijepljenjem, pojavom vakcine ili tako što će se dovoljan broj ljudi razboljeti, bez obzira da li će razviti ili neće razviti simptome, to ostaje da se vidi. Ali sve ove mjere napravljene su da bi čuvale ljudske živote, smanjile broj infekcija, ali i da bi čuvale naš sistem od pucanja.
RSE: Šta je ono što se sa sigurnošću zna o ovom virusu? Postoje neke informacije da će nestati dolaskom toplijeg vremena i slično, međutim iz SZO to još nisu ni potvrdili ni demantovali. Šta je ono što struka, za sada, sigurno zna?
Konjhodžić: Sa sigurnošću možemo reći da je to virus koji pripada istoj porodici kao i virusi SARS i MERS i kao virus obične prehlade. Radi se o jednom velikom virusu, on je nekih 120 nanometara u prečniku ima oko 30 hiljada baznih parova, da mu je to genom. Njegova klinička slika je lagana ali se ona znatno pogoršava sa većom dobi pacijenata i sa prisustvom drugih sistemskih bolesti. Izuzetno se lako prenosi, ima jak afinitet prema ljudskom organizmu zbog čega ga je jako teško zaustaviti.
Možemo se nadati da, kao i sve druge kapljične infekcije, koje malo subsidiraju sa pojavom toplijeg vremena, da će to i na njega ostaviti trag. Ima više teorija zašto se to dešava, da li zato što u toplijem vremenu kapljice u kojima se virus transportuje traju kraće, brže se suše, da je virus velik, može ih manje stati u jednu kapljicu, da li zbog toga što prilikom toplijeg i vlažnog vremena naše sluznice nisu suhe kao u doba zime pa su samim tim imunološki potentnije, to sada ostavljamo za neke velike analize kada se ovo sve završi da saznamo više o tome.
