Nedavno vraćanje nekadašnje crkve Aja Sofije u funkciju džamije izazvalo je neviđene reakcije širom svijeta. Kako se i očekivalo, u islamskom svijetu to se uglavnom odobrava, u kršćanskom se osuđuje.
Osuđuje se iz razloga što se nekadašnja najpoznatija crkva u svijetu pretvara u džamiju. Historijski gledano, taj čin ne predstavlja ništa neobično kada su u pitanju stari vjerski objekti.
Kada je sultan Mehmed II El fatih nakon zauzeća Konstantinopolisa (Carigrada) 1453. godine ušao u Aja Sofiju nije se mogao nadiviti njenoj ljepoti. Po običaju tog vremena, naredio je da se to prelijepo zdanje preinači u džamiju. Od tada je postala glavna džamija Turskog Carstva.
Tako je bilo sve do 1935. godine kada ju je onovremeni turski predsjednik Kemal Ataturk pretvorio u muzej čime je pobrao simpatije šire svjetske, mahom kršćanske, javnosti.
Odlukom sadašnjih turskih vlasti Aja Sofija je ponovo postala top tema svjetske javnosti.
Postavlja se pitanje da li je potez Turske opravdan?
Historijski gledano to nije sporno, iz razloga što je u bližoj i daljoj prošlosti do sličnih dešavanja često dolazilo u svijetu, najviše u kršćanskoj Evropi, kada je na hiljade džamija pretvoreno u crkve, ali se češće dešavalo da su temeljno rušene.
U tome se posebno izdvajaju zemlje kao što su Španija, Portugal, Austrija, Mađarska, Italija i zemlje jugoistočne Evrope.
Kada se o ovome govori ne smije se zanemariti činjenica da se Turska kroz svoju historiju odnosila prema neislamskim bogomoljama sasvim drugačije. Sultan Mehmed II nije porušio ni Aja Sofiju ni stotine drugih crkava u tom gradu niti igdje. Sultani nisu rušili ni na Bliskom istoku, Africi, Evropi, nigdje dokle se prostirala turska vlast. U rijetkim slučajevima, kada su bila u pitanju remek djela kao što je slučaj s Aja Sofijom, crkve su pretvarane u džamije iz razloga da njihova ljepota i nadalje bude u službi Svevišnjeg kojem se moli na drugačiji način. I ne samo to. Brojni su primjeri da su turske vlasti u svojim pokrajinama sa neislamskim većinskim stanovništvom same gradile ili popravljale njihove bogomolje. Obnavljale su i ugašene crkvene institucije kakav je slučaj s Pećkom patrijaršijom u Srbiji. Pod posebnom zaštitom vlasti bili su mnogi kršćanski samostani i manastiri bilo u Sinaju, Egiptu ili Grčkoj itd.
Kad je riječ o tursko-islamskoj toleranciji prema drugim vjerama ne smije se zaboraviti jedinstven primjer kada je također sultan Mehmed II po osvajanju Carigrada 1453. godine izdao Ahdnamu kršćanima Carigrada kojom im je zajamčio punu vjersku slobodu, a to znači i opstanak njihovih bogomolja.
Isti dokument je izdao deset godina kasnije po zauzimanju Bosne kada je bosanskim katolicima također zajamčio slobodu vjeroispovijesti i opstanak njihovih bogomolja.
Nema takvih primjera da je neka od evropskih kršćanskih zemalja izdavala slične dokumente nego su rušile i palile sve što je bilo pod znakom polumjeseca.
Šta u praktičnom smislu znači ponovo vraćanje Aja Sofije u funkciju džamije!
Znači to da će se opet u njoj obavljati Božija služba kako se obavljala 1038 godina na kršćanski način i 482 godina na islamski, odnosno od 1453-1935. kad je pretvorena u muzej, da bi se nedavnim dekretom turskih vlasti opet stavila u funkciju bogomolje.
Kritike koje se tim povodom upućuju turskim vlastima nisu opravdane.
Spomenimo da Turska u svijetu prednjači po ulaganju u arheološka i historijka istraživanja kao i održavanje ogromnog broja historijih spomenika. Ulaganja se mjere milijardama dolara.
Suvišno je napomenuti da se pri tome ne pravi selekcija da li je spomenik islamski, kršćanki, predkršćanski ili ma koje vjerske ili nacionalne pripadnosti.
Ovo je poznato službama UNESCO-a, kao i to da se samo za održvanje, upravo Aja Sofije, godišnje izdvaja desetine miliona dolara.
I sada se svjetska javnost „uzrujava“ što se tom objektu vraća izvorna namjena – da bude kuća molitve. Ima li sličan primjer u Evropi da se takva pažnja i briga posvećuje nekadašnjim džamijama koje su postojale stotinama godina u Španiji, Portugali, Italiji, Rumuniji, Austriji, Bugarskoj, Grčkoj, Srbiji ....
I na koncu, nije to bilo davno kada je u srcu kršćanske Evrope, u nedavnom ratu u Bosni, srušeno preko 1300 islamskih objekata, što džamija, tekija, turbeta, mezarja.
Živi smo svjedoci da se tada nije čuo žal, svjetskih, prije svega evropskih medija, kakav je slučaj sa Aja Sofijom, koja se ne ruši nego preinačuje u namjeni, uz temeljnu obnovu i uljepšavanje.”- napisao je u svome komentaru emeritus prof. dr. Enver Imamović, koji je i ranije svoje kolumne ustupio na objavljivanje našem portalu što su čitaoci mogli pratiti početkom ove godine.
