Obzirom da je u tom ratu učestovao i bosanski ban Borić, kao ugarski saveznik, sa njim je kasnije i grupa muslimana, poslije nazvanih Kalisije, došla na prostor sjeveroistočne Bosne. Tome svjedoči i današnji toponim grada Kalesije. Bio je rezultat trgovačkih veza ili posljedica naseljavanja muslimanskih plaćenika koji su čuvali državne granice, o čemu pružaju podatke arapski putopisac Abu Hamid Garnati (1080 – 1170), kao i bizantski pisci Jovan Kinam (1150 – 1165), Honijat i Mihailo.
U većem dijelu literature govori se o plemenima koja su ispovijedala islam i koja su u toku velike seobe naroda naselila prostor jugoistočne Evrope. U pitanju su: Avari, Kozari, Byseni, Pečenzi, Kumani, Kalisije i itd. Prisustvo ovih plemena se najčešće vezuje za Srijem i Slavoniju, a kako je jugoistočna Bosna bila u interesnoj sferi Ugarske, postoje indicije da je bilo islamskih plemena bio u toj oblasti. U ugarskim izvorima iz X, XI i XII stoljeća ovi muslimani su nazivani Ismailitima, ali su u kasnijem periodu postali poznati pod nazivom Kalizi (Kalisije), vjerovatno iz razloga što je termin Ismailiti više ukazivao da su u pitanju muslimani koji su kao takvi bili izloženi progonu na vjerskoj osnovi. Bizantski pisac Jovan Kinam navodi da su Kalisije bile nastanjene na prostoru Ugarske od XI do XIII stoljeća, a službu su vršile u oko trideset naselja, a bili su i dobri trgovci, zanatlije, stručnjaci u novčanoj privredi, administrativnoj službi i dr. Ovi muslimani su bili često na meti poniženja i tlačenja. Tako imamo česte navode koji svjedoče da su bili pokrštavani. Jedan od prvih navoda je i podatak iz 1077. godine, kada je ugarski kralj Ladislav naredio da se svi muslimani pokrste, ili će u protivnom biti protjerani iz zemlje. Ugarski kralj Koloman je 1103. godine izdao zakon u kojem je stajalo: “Ako neko primjeti da neki musliman posti, usteže od svinjetine ili se pridržava drugih obreda svoje vjere, neka to javi kralju a kralj će ga nagraditi dijelom imetka koji će oduzeti od tog muslimana”. Ipak, u vrijeme ugarsko – bizantskog rata od 1150. do 1154. godine ugarski kralj vojnicima muslimanima nije pravio smetnje u ispovijedanju njihove vjere, vjerovatno zbog ličnog interesa jer se bojao da će se pobuniti. Spomenuti autor navodi da su muslimanski vojnici odbili napad čak 12 bizantskih vojski, nakon čega je bizantski car tražio od ugarskoj kralja mir nudeći veliko bogatstvo i znatan broj zarobljenih muslimana.
Muslimani koji su naseljavali prostor današnje svjeroistočne Bosne, i ranije, 1048 i 1049. godine, su izveli pohod na Bugarsku, a bugarsko – srpski ljetopisci navode da su se “zemlje našle na udaru nasilnika, bezakonika i nevjernika”. Slični upadi događali su se i kasnije. Godine 1165. Uzi i Kumani su prešli Dunav i stigli sve do Solina. Ti muslimani su bile navedene Kalisije a uz njih se ponovo nalazio i bosanski ban Borić, pri čemu je prvi puta došlo do direktnog susreta bosanske vojske s muslimanskom vojskom. Poslije toga, od početka XIII stoljeća dolazi do osipanja muslimanskih grupa u Ugarskoj. Zlatnom bulom iz 1222. godine ugarski kralj Andrija II, u cilju pokrštavanja, zabranjuje primanje muslimana i jevreja u dvorsku službu, da bi od 1233. godien isti kralj zabranio muslimanima u Ugarskoj i vršenje svake državne službe. Vladar Karlo Robert Anžujski će 1341. godine prisilite sve muslimane koji nisu prihvatili kršćanstvo da to odmah učine ili da se isele. Tada su posljednji muslimani naselili prostor današnje Bosne i Hercegovine, čime je dodatno ojačao islamski element na našim prostorima. Dolaskom na prostor sjeveroistočne Bosne osnovali su svoj centar u gradu Kuš, koji će kasnije promijeniti naziv u Kušlat na ušću rijeke Drinjače u Drinu, gdje se i danas zadržao motiv za vez na ručnicima zvani “Soko na Kušlat gradu”. Također, veliki je broj toponima koji ukazuju na islamske elemente u našim krajevima. Na Kalisije jasno podsjeća naziv mjesta Kalesija na putu između Tuzle i Zvornika. Interesantan je i naziv sela Šije kod Tešnja, koje bi moglo ukazati na prisustvo šiitskog učenja, obzirom da su Ismailiti mahom bili šiitskog pravca, zatim mjesto Pečenegovci kod Prnjavora što navodi na mogućnost prisustva Pečeneza. Samim time možemo zaključiti da su se islamski elementi proširili i izvan prostora današnje sjeveroistočne Bosne. Treba istaći i da se na dva srednjovjekovna bosanska stećka (jedan iz XIV a drugi iz XV stoljeća) spominje naziv “Sracin” što jasno asocira na poznate muslimanske ratnike Saracene.
