Resursi dijaspore
"Manifestacijom se obilježava stoljetna bosanskohercegovačka državnost, ali je ona osim toga izuzetno bitna u smislu da animira Bosance i Hercegovce da se aktiviraju i ostanu u vezi sa BiH. Važno je takođe i da se ovdje u Austriji povežu, da lijeva ruka zna šta radi desna. Mi smo tako podržali i osnivanje krovnog udruženja svih bh. udruženja u Austriji, jer ne želimo rasipati resurse. Nedavno smo imali i predavanje o važnosti poznavanja maternjeg jezika za bosansku djecu koja odrastaju van BiH", objasnio je za DW ambasador BiH u Austriji, Kemal Kozarić.
Cilj svih ovih aktivnosti je jačanje svijesti kako o bosanskom identitetu tako i o bosanskoj državnosti, koja je utemeljena prije ravno 830 godina, za vladavine Kulina bana.
Kulin je nakon bana Borića, slavonskog velikaša, prvi domaći bosanski vladar, koji je vladao od 1180. do 1204. godine i protiv Bizanta se kao vazal hrvatsko-ugarskih vladara borio zajedno sa Srbima i Mađarima, te je ugovorom od 29. 08. 1189. Dubrovčanima dopustio slobodno trgovanje po Bosni. „To je najstarija naša čuvena isprava, pisana narodnim jezikom. Za njegova vladanja Bosna postaje središte Bogumilstva. Tradicija o banu Kulinu kao dobru vladaru bila je u narodu dugo vremena vrlo živa. Iako u njoj ima idealizacije davne prošlosti, ipak ta tradicija ima podlogu u relativnoj sređenosti Banovine Bosne u Kulinovo doba", stoji tako u Općoj enciklopediji Jugoslavenskog leksikografskog zavoda iz 1978. godine.
Pod pojmom Bosna i Hercegovina u istoj se enciklopediji navodi da je Bosna, u vrijeme kad se kod Srba i Hrvata počinu stvarati države, bila mala oblast oko gornjeg tijeka rijeke Bosne u kojoj su se već stvarali elementi državne organizacije, da je do 12. stoljeća pripadala čas hrvatskoj čas srpskoj državi, a da se u 12. stoljeću počinje razvijati kao ugarska vazalna, polusamostalna banovina pod banom Morićem (1154. – 1163.). Za bana Kulina i njegovih nasljednika u 13. i 14. stoljeću Bosna se postepeno razvija u posebnu državu.
U to se doba u Bosni ukorijenjuje bogumilstvo, a za bana Matije Ninoslava, (od tridesetih godina 13. stoljeća) Ugarska u Bosnu šalje križarske vojske pod izlikom borbe protiv ovog pokreta. No bogumilska „hereza" ne biva iskorijenjena; ona ostaje i dalje u bosanskoj povijesti važan faktor i značajna politička komponenta u obrani zemlje od tuđinskih napadaja.
"Vanjskopolitičke prilike primoravale su bosanske vladare da igraju dvoličnu ulogu prikazujući se čas katolicima, čas bogumilima. Kad se bosanski kralj Stjepan Tomaš (1442. – 1461.) pred turskom opašnošću priklonio Zapadu, bogumili su bili izloženi progonima. Godine 1461. kralj je u Rim poslao tri vlastelina-bogumila u okovima da ih tamo ispitaju. Njihovo ispitivanje povjereno je kardinalu Juanu Torquemadi (stricu kasnijega poznatoga velikog inkvizitora Thomasa Torquemade), koji je na temelju njihova saslušanja sastavio „pedeset zabluda manihejskih u Bosni". Protubogumilsku politku nastavlja Stjepan Tomašević (1461. – 1463.) do same propasti Bosne. Padom Bosne u turske ruke nestaje i bogumilske hereze u Bosni, a vjernici Bosanske crkve dobrim dijelom su prešli na islam", stoji pod pojmom Bosna i Hercegovina u prvoj knjizi Opće enciklopedije Jugoslavenskog leksikografskog zavoda iz 1978. godine, čiji je direktor bio Miroslav Krleža.
Križarski pohodi bez učinka
Historičar Noel Malcolm u knjizi "Povijest Bosne" piše da sačuvani djelići svjedočanstava govore o tome kako se Kulin posebice trudio oko ekonomskog razvoja svoje zemlje: kako je sklopio trgovački ugovor s Dubrovnikom 1189. godine i poticao dubrovačke trgovce da eksploatiraju bogate bosanske rudnike, te uspostavio dobre odnose s vladarom Huma i sa srpskim županom Stevanom Nemanjom. Malcolm navodi i to da je u to doba Ugarska željela uspostaviti stroži nadzor nad bosanskom biskupijom, pa se u Rimu na početku dvadesetih godina 12. stoljeća zauzimala da bosanska biskupija dopadne pod jurisdikciju prougarskog nadbiskupa u Splitu. „Možda su te pritužbe bile i način da se od pape ishodi odobrenje da se prigrabi nešto od bosanskog teritorija. Ipak, uspostavljena je tradicija da se Bosna žigoše optužbama zbog hereze", piše britanski historičar.
U knjizi „Bogumili – historija, umjetnost, kultura" švicarskog historičara umjetnosti Rudolfa Kutzlija, koja je posvećena najprije umjetnosti stećaka, autor donosi citat Enea Silvia da Piccolominija, kasnijeg pape Pia II, po kojem se crkva "skoro nikad nije toliko snažno i najoštrijim sredstvima borila protiv jednog pokreta unutar njezinih okvira, a da sve djelovanje i sva sredstva rimske kurije protiv ovih zlih ljudi, koji su sebe nazivali boni homiens i dobrim kršćanima, nije imalo nikakvog učinka". U predgovoru bosanskom izdanju ove monografije navodi se kako Kutzli bogumilstvo smatra jednim od ključnih faktora prvobitnog buđenja evropske individue nakon stoljeća vladavine krutog feudalizma i vjerskog dogmatizma, a sam autor, Rudolf Kutzli, donosi konstataciju njemačkog slaviste i balkanologa Aloisa Schmausa da bogumilstvo, uz zvanične crkve, predstavlja „najznačajniji vjersko-historijski pokret evropske historije prije reformacije".
