Bernard-Henri Lévy: Dodik u Predsjedništvu je skrnavljenje duha Bosne

Njegovi žestoki stavovi o političarima i društvenim zbivanjima, kritike nacionalizma i populizma, izazivaju reakcije širom svijeta. Posebno se angažirao na zaustavljanju krvoprolića u Bosni i Hercegovini devedesetih. Lévy danas s jednakim žarom poziva na spas Evrope, pred izbore za Evropski Parlament od 23. do 26. maja, piše Patria.ba.

Uoči sarajevske izvedbe njegove predstave „Looking for Europe“ 13. maja u Narodnom pozorištu Lévy za novinsku agenciju Patria odgovara na reakcije koje je izazvao nakon što je predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorada Dodika nazvao Putinovom marionetom, govori o sudbini Bosne i Hercegovine i Evrope ako na izborima pobijedi desnica. Otkriva i to kako je došlo do toga da uglednom francuskom filozofu Sarajevo postane vječita inspiracija. 

Dok Sarajevo čeka vašu pozorišnu predstavu 'Tražeći Evropu' koja je na programu u ponedjeljak, 13. maja u Narodnom pozorištu Sarajevo, i dalje vas medijski napadaju iz ureda Milorada Dodika. Nedavno ste ga nazvali 'populistom' i 'jednom od Putinovih marioneta'. Šta možete reći o tim napadima?

BHL: Smatram da oni samo potvrđuju moju tezu. A to je da između liberala i retrogradnih snaga stoji Sarajevo, kao što je stajalo i ranije. Činjenica da me napadaju Dodikovi ljudi, i da to rade bez ikakvog stida, potvrđuje da u Evropi postoje dvije strane. I da se granica između te dvije strane nastavlja definirati pitanjem Sarajeva.

Ja nisam problem. Problem je u tome da neko poput Dodika sjedi u fotelji  Alije Izetbegovića. To je skrnavljenje, blasfemija duha Bosne i neizmjerno je tužno. 

Znam da g. Dodik mrzi Sarajevo u tolikoj mjeri da ne želi ni doći u grad, i da umjesto toga obavlja svoje predsjedničke funkcije putem videokonferencije. Ali to nema veze. U tome je simbolika.  
  
Vaš čuveni 'Manifest za spas Evrope' kao i predstava 'Tražeći Evropu' upozoravaju na moguće posljedice populizma po cijeli kontinent. Da li bi Bosna i Hercegovina mogla postati krajnjom posljedicom rastućeg populizma u Evropi? Jednom ste se već usprotivili podjeli Bosne i Hercegovine. Međutim, podjela je još uvijek aktuelna tema kao što je bila i devedesetih. 

BHL: Prije 25 godina bio sam vrlo ljut i protiv svega što se sada dešava. Glupost Dejtonskog sporazuma. Sramota mirovnog sporazuma koji je blagoslovio podjelu zemlje. Bosna i Hercegovina nije bila samo žrtvovana nego i rastrgana. A ratni ciljevi Srba postignuti, unatoč njihovom vojnom porazu. To je ono što je Dejtonski sporazum formalizirao. I to je ono što se ponovo pojavilo i danas. U pravu ste kada tvrdite da populizam pobjeđuje u Bosni koja je bila model suživota i demokratije. Bio je to liberalizam izražen kao država. Danas se klatno okreće u drugom smjeru, gdje čak i Bosna može postati primjerom retrogradnog skretanja.   
 
Dodikov savjetnik, režiser Emir Kusturica vas je optužio da ste navodne ratne scene iz Sarajeva snimali u Francuskoj da bi ih kasnije predstavili kao ratne prizore iz opkoljenog Sarajeva... Nasuprot tome, građani Sarajeva mogu se sjetiti da ste u ratnom Sarajevu bili desetak puta, prvi put u najtežim danima u junu 1992. nakon čega ste odlazili i vraćali se... Kako biste odgovorili na ove optužbe? 

BHL: Kakav bi to odgovor bio adekvatan takvom klevetničkom idiotizmu? Sasvim ste u pravu da građani Sarajeva znaju pravu istinu. Viđali su me tokom rata. Znaju da sam bio jedan od njih i da sam to i ostao. Znaju da sam jedan od onih – jedan od mnogih, ustvari – koji je stao na njihovu stranu za vrijeme srpske agresije na Sarajevo. Kako bih onda trebao odgovoriti na takvu gomilu gluposti?  

Pravi problem je između Kusturice i Kusturice. Problem je u strašnom skretanju čovjeka koji je bio pravi umjetnik, a koji je postao pas čuvar neliberalizma i putinizma. To je vrlo tužan prizor. Ima i drugih primjera u historiji književnosti i filma. Ali ovaj primjer kako je Kusturica skliznuo i primjer njegove pretvorbe u roba jednog diktatora i diktatora uopće, najspektakularniji je slučaj za koji znam. Ali Kusturicin problem mi osobno nije ni od najmanje važnosti.

Tokom rata u Bosni i Hercegovini uložili ste ogromnu količinu vašeg vremena i energije u mirovnu kampanju. Posvećeni ste i poslijeratnoj BiH. Nedavno ste izjavili da biste preselili neke institucije iz Brisela u Sarajevo zbog nasljeđa evropske civilizacije i multietničnosti (Sarajeva). Međutim, radikalni nacionalisti su vam za petama upravo zbog Sarajeva. Da li je to tačno? 

BHL: Da, to je tačno. Tako stvari stoje. Istina je da mi ljudi zamjere Sarajevo. A istina je i da je Sarajevo rana u meni koja nikada neće zacijeliti. Kao što rekoh, tako stvari stoje. Ljudi mi prigovaraju zbog Sarajeva, a ja ne mogu zaboraviti Sarajevo. Vidim ga kao simbol i kao primjer. A zbog tog mi se u Evropi ne oprašta. A, izgleda, niti na Palama. Ponavljam, tako stvari stoje. To me samo jača u mojim uvjerenjima. Istina je da moja predstava završava, kako kažete, sa poticajem da unesemo malo Sarajeva, malo Bosne, u svaku od bolešljivih evropskih institucija. Kao i sa poticajem da i samu Evropsku komisiju prebacimo u Sarajevo. Što je, naravno, provokacija, ali i više od toga. 

Sarajevo – inspiracija svjetski poznatom filozofu i noćna mora mnogim političarima u Bosni i Hercegovini (i drugdje). 

BHL: Isti komentar, prijatelji moji! Između mene kao filozofa i političara o kojim govorite prostire se ambis. A taj ambis ima oblik velikog malog grada Sarajeva i velike male zemlje Bosne. Dakle, to je, uistinu, zbog istih razloga zbog kojih ja pjevam hvalospjeve Sarajevu, a ultranacionalisti, loši pastiri Bosne, korumpirani političari sa Putinove platne liste, mrze grad.   

Da ne izgubimo iz vida činjenicu da Dodik, koji se zadesio kao aktuelni bosanski predsjednik u skladu sa institucionalnim uređenjem zemlje, da je on neko ko mrzi Bosnu i da se nikada nije pretvarao da je drugačije – što je stanje stvari koje mnogo govori o apsurdu dejtonskog procesa.    

Osjećao sam tu apsurdnost od samog početka. Sjećam se kada me je Alija Izetbegović nazvao iz njegove sobe u Dejtonu da mi kaže kako je sporazum loš, ali da će svejedno biti obavezan da ga potpiše. Sjećam se kada je rekao, citiram, da mu je uperen pištolj u glavu, a da pištolj drži Richard Holbrooke. Pa, bio je u pravu. Znao je da će se jednog dana stvari razviti baš ovako. Znao je da Dejton znači mogućnost da Dodik stane na čelo Bosne, sjedeći u njegovoj fotelji, u njegovom uredu, u istom onom uredu u kojem su prolivene suze napadnute Bosne i Hercegovine.
 
Posmatrajući s vremenske distance od 25 godina, da li mislite da su građani Bosne i Hercegovine svjesni onog što ste učinili za njih tokom, ali i poslije rata? Vi, ali i neki drugi glasovi francuske intelektualne elite poput Pascala Brucknera, Andrea Glucksmanna, Francisa Bueba itd.

BHL: Stvarno ne znam. Znat ćemo u ponedjeljak. Vidjet ćemo ko će se pojaviti u Narodnom pozorištu Sarajevo. Vidjet ćemo da li će se iko pojaviti! 

Nadam se da mlađe generacije cijene žrtvovanje njihovih majki i očeva. A nadam se i da znaju da su njihovi majke i očevi imali braću i sestre po žrtvi. I da smo Glucksmann, Bueb, ja, kao i nekolicina drugih bili među njima. Ipak, mislim da znaju. Ljudima nedostaje pamćenje, ali ne u tolikoj mjeri. 

Za nas, za mene, Bosna i Hercegovina je bila poput Španskog građanskog rata. Izgubljeni rat,  poput onog u Španiji. Ali rat od jednog neizmjernog značaja, sa ogromnom simboličkom vijednosti! Nadam se da nove generacije to znaju. Ako ne znaju, to će značiti amneziju, čisti materijalizam, odsustvo značenja, i - nihilizam je pobijedio na svakom koraku.   

Ne mogu to ni zamisliti. Ne mogu se natjerati da povjerujem da su sve suze, sva prolivena krv, sve nestale nade – ne mogu zamisliti da je sve to bilo uzalud. Ali, kao što rekoh, vidjet ćemo.

U ponedjeljak je naš randevu sa pamćenjem – i sa čašću. Tražiti Evropu u Sarajevu. Avantura počinje u Sarajevu. Završava se – privremeno – u Sarajevu.

Da li bh. društvo čini dovoljno da se 'oduži' prijateljima i kako bi steklo nove prijatelje? Uopće, kako BiH može 'uzvratiti'? Da li bi ova mala zemlja mogla opstati bez velikih prijatelja u svijetu?

BHL: Bosna je, naravno, dovoljno učinila. Ako mogu govoriti o sebi, odlikovao me je Alija Izetbegović. Prije nekoliko godina sam proglašen počasnim građaninom grada Sarajeva.

Kada je Alija preminuo, zamolili su me da održim posmrtni govor, i na sahrani sam predvodio francusku delegaciju. Dakle, da, ono što je trebalo uraditi je urađeno. U svakom slučaju, ne tražim ništa više, ništa više od onog što mi je već dato, a što me je svaki put ganulo do suza. Ali vi Bosanci ste mnogo dali. Dali ste nam mnogo. Dali ste nam sliku veličine. Primjer otpora. Sliku Evrope, u minijaturi. A taj poklon je od neprocjenjive vrijednosti.

U tome je značaj predstave, njena najdublja poruka. I zbog toga ova predstava koju nosim sa sobom od jednog grada do drugog nosi tajno ime Sarajeva. Ili  možda i nije tako tajno. Ime Sarajevo sija u samom srcu predstave. To je ime koje sam pjevao, skandirao i jecao na daskama Evrope. Jer, imenu Sarajeva i njegovim stanovnicima, cijela Evropa duguje beskonačan dug. Ne kažem da su stanovnici Sarajeva onakvi kako ih ja opisujem. Ne kažem da su ono što su bili i što neki od njih još uvijek jesu. Ali, to je tako... To je ideal građana Sarajeva. I taj ideal, ponavljam, zaslužuje beskonačno divljenje. I beskonačnu zahvalnost, također. Molim se pred Sarajevom. I tražim oprost. 

Kako bi Evropa izgledala sa pokretom desnice na čelu? 

BHL: Pa, izgledala bi poput današnje Bosne. U tom smislu, također, vi biste bili ispred. Granice Evrope još bi uvijek bile tu. Krov i zidovi kuće još bi uvijek bili tu. Ali umjesto demokrata na čelu, umjesto demokrata gdje god - lijevo, desno, u parlamentu - svi bismo imali ljude poput Dodika. 

Dobro pogledajte Dodika na čelu Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Tako će izgledati Evropa ako retrogradne snage dođu na vlast krajem mjeseca. 

I upravo zbog te sličnosti, upravo zbog napredne uloge Sarajeva, tu završavam evropsku turneju.  
Turneju sam započeo u Milanu. Slijedili su Prag, Budimpešta, Rim i Lisabon, i mnogi drugi gradovi. Formalno ću je završiti u Parizu, ali ću je emocionalno završiti ovdje u Sarajevu. A to radim zato što je Sarajevo danas istinska svjetlost u tami.