Komandant združenih snaga NATO u Napulju admiral Džejms Fogo vrlo jasno je, tokom posjete BiH, akcentirao da podržava da “Bosna i Hercegovina podnese NATO-u prvi godišnji nacionalni program jer će to, po njegovim riječima, biti doprinos stabilnosti i sigurnosnom okviru potrebnom za ekonomski rast i prosperitet zemlje”.
Pri tom je još potencirao da je “proteklih godina Republika Srpska mijenjala stavove o Akcijskom planu za članstvo (MAP) u NATO-u“, kao i da “ne vidi razloge zašto Republika Srpska ne želi da Bosna i Hercegovina bude članica NATO-a”.
Šteta što Milorad Dodik, predsjedavajući Predsjedništva BiH, nije bio na stastanku sa admiralom, jer bi imao izvrsnu priliku da objasni zbog čega je upravo on glavni promoter “mijenjanja stavova o Akcijskom planu za članstvo (MAP) u NATO-u”.
Dodik je prvo bio za NATO, a onda je protiv NATO, iako je podnošenje ANP-a državna obaveza, pa njegovi lični stavovi o NATO svakako ne bi trebali biti iznad državnih; I to države kojoj je Dodik na čelu i koja ima potpisane obaveze po tom pitanju, piše Slobodan Vasković na svom blogu.
Dodik je surovi ultrapragmatik, potpuno svjestan da bi mu prihvatanje ANP-a itekako olakšalo političku poziciju, ali, kako stvari stoje, on to ne smije učiniti: Ne od Srbije, iza koje se prečesto zaklanja; Posebno ne zbog politički neobavezujuće Rezolucije Narodne skupštine RS o vojnoj neutralnosti (za Dodika su Skupština i njene odluke validne samo kada njemu lično odgovaraju), već od Rusije, prema kojoj ima ogroman dug: Izbornu podršku (u nekoliko ciklusa) Dodiku i njegovim marionetama, Vladimir Putin je konvertovao u potraživanja, a paket akcija se zove “Ne NATO”!
Rusija na Balkanu brani svoje nacionalne interese, a Dodik je taj koji ih artikuliše odbijanjem ispunjenja državnih obaveza BiH, koje je naslijedio i koje su već godinama dio procesa približavanja/ulaska BiH u NATO.
Dodik Putinu “otplaćuje” akciju po akciju iz paketa “Ne NATO”, dok svi ostali, koji podržavaju lidera SNSD-a na njegovom politički suicidnom putu, samo igraju ultraepizodne role u horu poltrona, što bi, koliko sutra, ukoliko bi Dodik naglo promijenio stav o NATO, najsnažnije podržali taj oštri, nagli, vratolomni zaokret.
Budimo realni – jedina stvarna prepreka aktivaciji Akcionog plana za priključivanje BiH NATO-u jeste Dodik; Drugih prepreka nema.
Surovi pragmatik našao se u surovoj situaciji – između Putina i NATO, što je, trenutno, najgora moguća pozicija u kojoj se bilo koji političar može naći; Ne samo iz BiH, već bilo gdje na planeti, prenosi Fokus.
Fogo nije dolazio u BiH samo da bi saopštio to što je saopštio, već da bi upravo Dodiku ličnim prisustvom pokazao da je BiH dio NATO interesne zone i da će to i ostati, da će BiH ući u NATO, bez obzira na Dodikove trenutne stavove.
Dodik nema kud – neselektivno, amoralno, beskrupulozno targetiranje političkih protivnika kao “izdajnika” su tek za jednokratnu, domaću upotrebu, ali ni na koji način ne rješavaju jednačinu u kojoj se našao i koja je za njega izvorište nerješivih problema.
Ma koliko se trudio održati predstavu o sebi kao političaru koji drži sve konce u rukama i čvrsto stoji, to je samo privid – Dodik tone sve dublje i dublje.
“Čekić” i “Nakovanj” između kojih se, svojom voljom, našao sve su bliže i bliže, tako da Dodik ima sve manje prostora za pravljenje haotičnih vratolomija, koje su njegov najprepoznatljiviji politički rukopis.
Zbog nedostatka prostora, Dodik, u poslednje vrijeme, prečesto ostaje “bez vazduha”, pa su mu izjave, dan za dan, toliko suprotstavljene jedna drugoj, da je besmisleno i obraćati pažnju na njih, kamoli ih komentarisati.
Dodik je, tokom trinaestogodišnje apsolutističke vladavine, učinio sve da ogromnu većinu političkih protivnika i kritičara nabije u mišije rupe.
I bio je prilično uspješan u tome.
Toliko uspješan da nijednu mišiju rupu nije ostavio za sebe. A ona mu je u ovom trenutku najpotrebnija, ukoliko nastavi kao i do sada.
